Vonegat je rano, među prvima,
prešao onu granicu zgražanja i očaja iza koje postaje jasno da samo smeh –
istina, najčešće melanholičan, gorak, ili ciničan smeh – može biti kakvo-takvo
oružje, ili makar lek protiv užasa raščovečene epohe progresa.
Precizan
realistički okvir, kakav je onaj u koji je smeštena radnja romana Hokus-pokus, najbolje
ocrtava užase sveta s kraja milenijuma, sveta koji je svojom izopačenošću
nadmašio i najmračnija antiutopijska predviđanja, i u kome donedavno
zastrašujuća Orvelova 1984. sve više liči na naivnu eskapističku pastoralu.
Zbog toga ni u ovom romanu nema drugih pitanja do onih koja Kurt Vonegat
neprekidno postavlja još od vremena svojih „palp” početaka: zbog čega je
ljudima potrebno tako malo da prestanu da budu ljudi; zbog čega bez milosti
ubijaju jedni druge, a svi skupa planetu na kojoj žive; hoće li još dugo rat
ostati neprikosnovena, krunska metafora vaskolike apsurdnosti ljudskog života,
u kome se između dva rešenja uvek bira ono u kome ima manje logike i smisla, a
više mogućnosti za rušenje i ubijanje? Na sva ta pitanja Judžin Debs Hartke
nemoćno sleže ramenima – nije njegovo da na njih odgovara. Važan deo odgovora
ipak sluti. Naime, sve spomenute, i mnoge druge nakaznosti, postojaće dokle god
bude postojala „vladajuća klasa”. Jer, vladajuća klasa vlada i čudesnom
veštinom „hokus-pokusa”, bezočno licemerne, slatkorečive i smrtonosne retorike,
koja s lakoćom objašnjava i opravdava Hirošimu i Vijetnam.
Prevod
sa engleskog: Zoran Paunović