Čezare Anuncijata — osamdesetogodišnji udovac, mrzovoljan, ciničan i lenj. Čovek koji je godinama odbijao krivicu i tvrdoglavo verovao da se od života više nema šta očekivati. Ipak, dok avgust tiho ispražnjava grad, Čezare se prvi put suočava sa sobom — sa pitanjima koja ne prestaju da naviru. Šta je propustio? Šta je mogao drugačije? Gde se, u toj tišini sopstvenih izbora, izgubila sreća?
Dane provodi među susedima i sablasno poznatim rutinama: šah sa starim prijateljem, šetnje sa psom svoje ćerke, opsesivne brige komšinice mačkarke, i povremeni kontakti sa devojčicom izgubljenom u svetu svog telefona. A onda — susret. Devojka ljubičaste kose, nežna i drska, prekida njegovu unutrašnju letargiju. I u tom neobičnom prijateljstvu, koje se rađa tiho kao jutarnja svetlost, Čezare počinje da oseća — ne nostalgiju, već prisustvo. Ne tugu, već nežno kajanje koje ga uči da još uvek može biti bolji čovek.
Roman u kome se svakodnevica pretvara u prostor lične obnove. Gde se izgubljeno poverenje u život vraća kroz pažnju, susret i tiho prepoznavanje drugoga. U ovom nežno intoniranom romanu, autor stvara priču o tome kako se srce, i u poznim godinama, može ponovo otvoriti — ako ima dovoljno tišine da ga saslušamo.
Jer, prvu polovinu života provodimo gradeći zidove. U drugoj, učimo kako da ih srušimo.
Prevod sa italijanskog: Gordana Subotić