Igor Marojević (1968) je pre samo mesec dana u izdanju „Derete“ objavio novu a zapravo staru knjigu priča, sa doduše svežim dodacima koji nimalo ne odstupaju od njegovog stilskog i idejnog opredeljenja. U njoj se on ponovo dokazuje kao pisac nepresušne istorijske opservacije, koja u čovekovom opredeljenju traži i sam život. S presekom od tačno dvadeset godina neprekidnog rada i zalaganja za književnost koja neće zloupotrebljavati svoja sredstva, već će ih u načelu moderne realističke teorije a kroz jasne autorove ciljeve, pravilno koristiti i tumačiti, Marojević ovog puta sabira priče u slavu lepote. Očima života ili smrti, ona dobija nove vidove na koje nismo obraćali pažnju dok smo godinama unazad pratili našeg pripovedača.
Tvoja poslednja knjiga priča nosi naziv Sve za lepotu. Pisan u imperativu, naslov ove knjige može da nam poruči kako su elementi neke od ili svih priča stvarani u cilju sticanja ili gubitka lepote, gde bi ona mogla, gotovo, biti glavna ideja narativa, ako ne i sam lik, u podrazumevanoj, argumentovanoj senci objektivne ličnosti. Šta bi za Igora Marojevića mogao biti pojam lepote?
Imperativ je glagolski oblik za izražavanje zapovesti i molbe da se obave izvesne radnje; u direktnom smislu se koristi u drugom licu jednine i prvom i drugom množine. Naslov “Sve za lepotu” ne ispunjava nijedan školski preduslov imperativa. Naprotiv, on dopušta doslovno, ali i ironijsko čitanje, kao i brojna druga. S druge strane, tumačenja svojih naslova i knjiga prepuštam publici, pa i kritici. Jedino bih sugerisao da ova knjiga možda može da se čita i kao izbor iz mojih ranijih, novih i do sada neobjavljenih priča, ali i kao svojevrsni roman o lepoti koja iz priče u priču, u takvom čitanju iz poglavlja u poglavlje, menja svoja ispoljavanja i vremenski se seli iz današnjice do pred početak Prvog svetskog rata.’
Manje je bitno i moje viđenje pojma lepote; povlačim se pred njegovim poimanjem po junacima priča uvrštenih u knjigu. Ono se kreće od njegovog osveženja u svakodnevici vanbračnom preljubom, preko uobičajenijih i manje uobičajenih ljubavnih odnosa, uživanja lepote sna, medija, filma ali i videoigrica, lepote sopstvenog lica i tela, lepote života u ličnom prostoru, dublje lepote unutrašnjeg života, lepote lova i grada... do snimanja TV-priloga, filmova i porno-filmova, pokušaja ostvarenja političkih i drugih snova, višegodišnje zaključanosti u raj vlastitog stana ličnim izborom ili pak života u lepom mestu koje može biti i toliko divno da u njemu vredi skončati.
Pravio si izbore iz svih do sad objavljenih knjiga priča. Iz Tragača (2001), Mediterana (2006) i Beograđanki (2014), u novu knjigu je uvršteno ono što je najreprezentativnije, koje i pored različitih postupaka u tvojoj poetici, ima ipak nešto slično, što, zajedničkim imeniteljem, tvori novu celinu. Kako posle toliko godina plodne karijere gledaš na ove zbirke?
Najviše reprezentativnih priča potiču iz Mediterana, pa mislim da je to moja najkohezivnija knjiga priča. Beograđanke su, po prijemu publike, pak moj jedini hit. Pa ako je tako: obradovaću fanove te knjige vešću da je u izbor iz dotične knjige u ovu uvrštena priča koja je u poslednji čas iz nje ispala jer po mom tadašnjem mišljenju nije bila dovoljno zrela da bi bila objavljenja. Evo je sada, sedam godina kasnije, pod naslovom „Karneval” i s temom uspona i padova jedne beogradske glumice na domaćoj i međunarodnoj porno sceni.
Poput Vladana Matijevića ti si odabrane priče ponovo pisao, ili u najbolju ruku, prerađivao. Kako izgleda takva vrsta rada, kada narodski rečeno, "od gotovog praviš veresiju?" Dokazuješ li nam time da stvaralac nikad u potpunosti nije zadovoljan svojim radom?
Nisam znao da je Matijević, inače jedan od retkih srpskih pisaca koje visoko cenim, izumeo prerađivanje sopstvenih rukopisa. I ne znam kako je američki narod devetnaestog veka komentarisao Vitmenovo pravljenje od gotovog veresije u vidu šest do devet menjanih izdanja Leaves of Grass, inače mojoj neznatnosti, u njenoj završnoj verziji, jednoj od dve omiljene zbirki poezije ikad. A ako već toliko zavisimo od izreka i misli našeg premudrog naroda, nešto od toga je natuknuo Miodrag Bulatović 1981: „Pojavom nove verzije ‘Heroja na magarcu’ potire se verzija iz godine 1967. Potire, baca u prašinu i zaborav, ili ostavlja onima koje vole stare knjige, one s greškama.” Ja sam takav pristup primenio u „Laguninoj” (2010) verziji Dvadeset četiri zida (izvorno “Stubovi kulture”, 1998) i verziji zagrebačkog „Knjigomata” romana Šnit (izvorno „Laguna”, 2007). Priče iz Sve za lepotu sam pak prerađivao ne da bih ih učinio boljima nego da bih ih čvršće privezao uz pojam lepote. Kao što roman Žega 2008. u „Laguni” (izvorno „Stubovi kulture”, 2004) nije njegova poboljšana nego, što bi neki bendovi rekli, extended verzija.
Kao i u Mediteranima, Barselona je tvoja prostorna opsesija, ona oaza znanja, kamen samosvesti, na čijim si stranama sedeo i razmišljao o životu. Neupitno je koliko te je Španija, kao vid kulturnog sistema odredila, da je u dobar deo tvojih romana koji su posle Mediterana sledili, morala da uvuče svoje prste. Nekada kao đak, sad ulaziš kao srpski pisac koji ima realne umetničke veze sa ovim plodnim jezičkim podnebljem. Tamo imamo i prevode tvojih knjiga. Možeš li u potpunosti oceniti značaj Katalonije za tvoj literarni razvoj?
Na dobar deo pitanja si tačno odgovorio sam, u tvrdnjama unutar pitanja. Možda bih dodao da me je Katalonija naučila istinskoj bilingvalnosti, a da su mi najdragocenija saznanja koje sam doneo odande ona o veličini hispanske književnosti – koja je kod nas prevođena izrazito nesistematično – o mogućnostima španskog jezika i saznanja o značaju Španskog građanskog rata, na neki način ključnog događaja dvadesetog veka: Hitler i Musolini ne bi pokrenuli najbitniju bojnu ikada da u probnim događajima između 1936. i 1939. u Španiji – gde su i slali svoje trupe – nije pobedila njihova ideološka strana.
Ciklus „Smrti poznatih" predmetom literarnog istraživanja nadovezuje se na tvoj najnagrađivaniji roman, Ostaci sveta. Tu mislim, kao prvo, na sudbinu pesnika Federika Garsija Lorke, čije se biće, u vremenima Španskog građanskog rata, pretvara u lovinu koju vojnička i politička klijentela, pošto-poto, žele kao svoj plen. Da li se njegova politička neutralnost može izjednačiti i sa tvojom isključenošću iz sveta svakodnevne politike?
Moj nadideološki glas je verovatno suvišan u kontekstu postojanja dveju vrsta takozvanih intelektualaca i takozvanog javnog mnjenja koje je zapravo polarizovano i navijačko; jedni misle da NATO nema alternativu, da je Srbija – i Crna Gora – kriva apsolutno za sve što se desilo u ratovima devedesetih na Balkanu, da se u Srebrenici 1995. zbio genocid a u Hrvatskoj iste godine nije čak ni etničko čišćenje, da je bombardovanje 1999. bilo OK i da, samim tim, treba prvo upirati prstom u svoju krivicu a Jasenovac ne pominjati. Drugi su pak u fazonu da su Srbima – i Crnogorcima – ratovi devedesetih apsolutno nametnuti, da su za raspad Jugoslavije apsolutno krivi stranci i moćni Hrvati, da se u Srebrenici nije desilo ništa strašno te da je „Oluja“ genocid, da na Kosovu nije bilo aparthejda nad Albancima… No, Garsija Lorka je ipak bio politički određeniji jer se proglasio pesnikom Narodnog fronta mada nije želeo da pristupi nijednoj od njegovih partija ili organizacija. Međutim, mislim da čak nije stradao zbog ideoloških razloga. Po cenu spojlera reći ću da se u priči „Zloćudna lepota sarkazma” u knjizi Sve za lepotu Garsija Lorka pita zašto ga lokalni falangista koji je oženio njegovu rođaku i koji bi stoga možda i trebalo da ga zaštiti, nasuprot tome potkazuje, zatim lovi i na kraju vodi na streljanje… zašto ga, jednom rečju, mrzi. Federiko nije znao da će ga pomenuti čak i ubiti, zadovoljno obrazlažući da je to učinio zbog toga što je pesnik bio homoseksualac.
Još jedna zanimljiva varijanta kratkog narativa jeste i život Ante Pavelića u Argentini. O njegovoj sudbini pišeš, po mome sudu, sa stanovišta i u savesti istoričara, objektivnog, kompetentnog, a ne tužioca koji račune svodi sa izvesnom dozom osvete.
Trudim se da tako pišem o svemu, valjda se videlo, ali ne sa stanovišta i u savesti istoričara, nego istoriografskog pisca, kad se bavim istoriografijom. Kod Pavelića meni je najveći izazov da napišem priču „Slikopisanje” bio taj što je toliko voleo da se izlaže medijima da ga je to koštalo otkrivanja u emigraciji posle Drugog svetskog rata, ranjavanja u atentatu, bega iz Argentine i, po mom mišljenju, smrti.
Ostaci sveta doneli su ti čak pet književnih nagrada i pažnju koju, čini mi se, do sad nisi imao. Mnogi bi hteli tvoj književni prilog, mišljenje i stav o nekom problemu. Kako se boriš s ovom novostečenom reputacijom? Prija li?
Najiskrenije, niti prija, niti je neugodna. Kao što jednim delom impliciraš, moj relativni uspeh je više promenio ljude oko mene nego mene. Isto je kao što je i bilo: znato mi je važnija supstanca, samo bavljenje pisanjem, od reakcija, na koje sam manje-više i dalje ravnodušan.
Fotografija: Vladimir Manojlović