O romanu „Varoška legenda“
Predstavljanje knjige kakva je ova uvek je neobičan i ne baš tako lak posao. Knjigu naravno, treba hvaliti, jer to zaslužuje, međutim - treba takođe naći meru ako znamo da u publici postoje i oni koji su knjigu već pročitali ali i oni koji nisu, te da treba govoriti tako da se i njima taj roman preporuči, kako bi ga potražili i pročitali, ne ispuštajući ga iz ruku.
Roman „Varoška legenda“ kao knjiga o Kraljevu i njegovoj okolini, o kraljevačkim varošanima i cvetačkim seljacima pojavljuje se u vreme kada ovaj grad već ima popriličnu biblioteku njemu posvećenih knjiga, bilo romanesknih, kao što su knjige Gorana Petrovića, memoarskih, kao što su knjige Slavoljuba Maržika ili istoriografskih koje su nešto brojnije od ovih pomenutih, Dragana Draškovića, Silvije Krejaković...
Tajana Poterjahin se javlja u nizu već poznatih i proslavljenih pisaca na čijem je čelu pomenuti Goran Petrović, i cilj ovog navođenja nije poređenje već treba istaći da je Kraljevo sredina iz koje se javljaju izuzetni pisci ali se svejedno uvek iznenadimo nekim novim imenom.
U „Varoškoj legendi“ Tajane Poterjahin nalaze se slike pojedinaca, naravi, obilje istorijskih činjenica koje je našla u rasutoj istorijskoj građi. Ove slike stvorene činjenicama i imaginacijom uokvirene su tako da ništa ne štrči, kao bure prošlosti napunjeno najboljim vinom koje nigde ne curi, tako da sve bude skladno čak i onda kada opisani težak život ostavlja sumorni utisak.
U romanu „Varoška legenda“ nesumnjivo ima mnogo tačne istorije u smislu prošlosti, potom istorije kao istinitog istorijskog okvira Kraljeva i Srbije krajem 19. veka, istorije u smislu prisustva stvarnih ličnosti. Ali autorka nije potonula u istoriju, koristi je samo u meri u kojoj je neophodna da bi se radnja razvijala, da bi bila dinamična i zapletena. Poterjahinova ne opterećuje čitaoce prošlošću da bi knjiga postala udžbenik, a slično čini i sa etnologijom za koju je nesumnjivi ekspert, ni tu ne dozvoljava da sujeverje ili običaji preplave radnju i likove već postoje samo u meri u kojoj radnju čine tajanstvenom, napetom, neočekivanom, jezovitom.
Ona koristi dugu rečenicu kojom odlično vlada, čija je konstrukcija bez obzira na dužinu čvrsta i logična. Iz toga proističu umeće i sloboda da kao vid pripovedanja uvede i sugestivni ispovedni monolog u tok romana što je njegov naročit kvalitet. Sa druge strane dijalozi nisu dugi, oni nisu samo razgovori, već podižu napetost, kratki, sadržajni, eksplozivni. Poterjahinova stavlja likove u situacije koje same diktiraju dinamiku razgovora i često im ne dozvoljavaju da se raspričaju.
Bujna ali kontrolisana imaginacija Poterjahinove stoji na čvrstim osnovama istorijskih podataka. Radnja romana nije laka, nije lepršava, ona jeste teška, mračna, napeta, uvek kombinovana sa vremenskim nepogodama, sumornim ambijentom koji doprinosi težini događaja koji se odvijaju. Nema trenutka ili stranice kada čitalac može da se opusti, uzme dah. Ima nečeg naturalističkog u pripovedanju ovog romana koje ponekad deluje surovo, teško, ogoljeno,mračno, animalno. Taman kad se čitalac ponada da je najgore prošlo, da se nazire rešenje koje će junaka i njega kao čitaoca osloboditi muka, kada se učini da se konačno ulazi u mir palanačke svakodnevice pojavljuje se novi problem, novi skoro demonski izazov, nova eksplozivna emocija koja ruši sva životna pravila bila ona istinski etička ili lažna, palanačka. Ako je “Varoška legenda“ roman o osveti, zavisti, porocima, to je i knjiga velikog praštanja, toliko velikog da jedan čovek, na podobije svetaca, trpi mnoge uvrede, batine, poniženja, radi ljubavi i pravednosti - ali se uspravlja i uzvraća opet u ime neke kosmične pravde.
Uvek je tanka linija između strasti, ljubavi, požude i one se teško razlikuju, naročito u svetu mladih ljudi koji su opsednuti nekim svojim predrasudama i htenjima. Autorka vešto, bez straha, uranja u komplikovane emocije svojih likova među kojima ima i onih koji sami nisu načisto sa onim što osećaju jer se nalaze na raskršnjima moralnih nazora.
Poterjahin svojim likovima izaziva i provocira čaršiju, u kojoj ima i istinski visokomoralnih ljudi, ali pri susretu sa drugim, ruši se i slika koju likovi imaju sami o sebi.
U svojoj knjizi, Poterjahinova nema likove kojima je naklonjena. Svi su joj jednaki i u njenoj knjizi žive sudbinu kakvu su zaslužili. Ona gradi strukturu svake ličnosti ne dopuštajući nijednoj da bude jednostavna, predvidljiva, stereotipna, samodovoljna, samo dobra ili samo loša. Na početku se čak ne da predvideti koje će ličnosti biti glavne.
„Svi izbori koje čovek načini svode se samo na jedan, krajnji, izbor sopstvenog kraja.“
Ovakvih misli, skoro poslovičnih, ima mnogo. Šta je to što čoveka vodi u propast? U sukob sa onim sa čim ne može da se izbori, ma koliko njegovi principi i porivi bili ispravni – pitanje je na koje čitalac neće naći odgovor u ovom romanu. To je posledica činjenice da ni radnja ni ličnosti nisu uprošćeni. Čitalac je nateran da razmišlja i da taj odgovor sam traži.
U zapletu romana stiče se utisak da su došljaci oni koji donose nevolje i nesreću Kraljevu, međutim, ispostavlja se do kraja da zlo već postoji u varoši i da sukobi lični i politički samo lako učine da se ono probudi. Neobično je to što se knjiga završava najavljenim ubistvom i to (oba puta) čoveka koji je doneo dobro, čije su namere dobre.
Ali to je dobro koje štrči, koje se ne trpi.
Poterjahinova je razgolitila varoš tragajući za poreklom zla, ali ne tako što nameće čitaocu svoje stavove već mu ostavlja prostor da sudi.
Maksim Nestorović u odgovoru grofu Čedomilju Mijatoviću, koji ga zove da se skloni iz Srbije, piše – „moja Srbija je baš po mojoj meri“ i još „moja Srbija je moja žena.“
To je ono što nam autorka govori o sudbini žene – rođene kao vanbračno dete, koja je ponižavana, udarana i silovana da bi na kraju našla utočište u zagrljaju.
I na kraju je ono što i na početku, dobro smišljen i izabran naslov. Ovaj roman je priča o ljudima koji su postojali, koji su bili i jesu legendarni koliko i o svemu onome što se u varoši dešavalo i što se moglo dogoditi - što u suštini jeste legenda.
Otuda, ovo nije roman o jednoj srpskoj varoši. To je priča o svima varošima u Kraljevini Srbiji na kraju 19. veka, o svim selima, o naravima, o zloj krvi, zavisti, zlobi, smutnom vremenu i političkim strastima koje su se zaplitale sa ličnim mržnjama.
To je roman o jednom vremenu ali i ljudskoj prirodi koja nije bila ni bolja ni gora nego u epohama kasnije ili pre.
Možda je pravi moto romana rečenica – „niti je dan, niti noć, niti je dobro, niti zlo. I sve, baš sve može da bude.“
Iako se radi o romanu mlade književnice, besprekorno vođena radnja, likovi koji ne ostavljaju ni najmanju sumnju da su stvarni, izgrađen i siguran stil uveravaju da je stvaran dugo i posvećeno, strpljivo, onako kako treba graditi književno delo.
Dr Ljubodrag P. Ristić, Balkanološki institut SANU