NOVA KRITIKA ROMANA „OSTACI SVETA” IGORA MAROJEVIĆA: „FENOMEN KRUŽENJA ZLOČINA”
Jasenovac kao hronotop nije imao svoje mesto u srpskoj književnosti. O razlozima za odsustvo unutrašnje potrebe da se o tome progovori književnim jezikom u nekoliko generacija, može se raspravljati, ali je tačno da smo tek s romanom Ostaci sveta Igora Marojevića dobili umetnički promišljen pristup ovoj bolnoj i osetljivoj temi. Time što ovaj roman nastaje u 21. veku, iako odgovornost pisca nimalo ne postaje manja kad se ovoj temi pristupa, mogućnost sagledavanja šireg konteksta i kritičke analize cele epohe postaje veća. Imajući određenu distancu ili posrednost između događaja i pripovedanja, roman Igora Marojevića oslobođen je moguće patetike i usmeren je na razumevanje svekolikog zla koje se ciklično ili u talasima ponavlja i čije posledice se pronose u različitim vremenima. Zato bi bilo pogrešno reći da je ovo roman samo o Jasenovcu, kao što bi pogrešno bilo reći da je to roman samo o Španskom građanskom ratu ili roman o zločinima u Srebrenici ili roman o NATO bombardovanju SR Jugoslavije. Ostaci sveta je roman o mladom čoveku na kraju 20. veka koji traži svoj put ali na kojoj god tački sveta da se nađe nailazi na krhotine nekog prošlog sveta koje se nisu slegle i zbog kojih je i tlo na kojem on stoji i dalje trusno.
Razvijajući prilično složenu kompoziciju, čiji se okvir može svesti na priču o dezorijentisanom tridesetogodišnjaku koji postaje prijatelj sa svojim psihijatrom, polu-Špancem, sa kime nakon početka NATO bombardovanja beži iz Beograda, preko crnogorskog primorja, u Španiju, Marojević koristi tehnike skaza (umetnih tuđih pripovesti), romana putovanja i segmente krimi romana kako bi na umetnički uzbudljiv način prikazao psihološke i identitetske traume nastajale u tragičnim istorijskim događajima. Ono što odmah privlači pažnju čitaoca jeste namerna podudarnost likova glavnog junaka Martina Inića i njegovog prijatelja, psihijatra Boška (Boskea) Čipelja. Kako se obojica likova zaljubljuju u istu devojku, i jedan i drugi su lažnim ili stvarnim rodbinskim vezama povezani sa zabitim selom Brezovikom u okolini Nikšića i, konačno, kako svaki od njih dvojice ima majku koja živi u Baru i koja neštedimice finansijski izdržava svoga odraslog sina, postaje jasno da pripovedač stvara situaciju dvojnih likova ili likova u ogledalu, čiji je cilj tumačenje događaja i ispripovedanog iz dvostruke perspektive. Ta dvostrukost je neophodna najpre u psihološkoj motivaciji likova, odnosno u psihoanalitičkoj jer se razrešenje unutrašnje nestabilnosti i nesnađenosti glavnog junaka može posmatrati i pratiti kroz odnos pacijenta i psihijatra. Ali ako se taj odnos prevede na simboličan, a dva junaka kao dva pola iste ličnosti, onda su sva ta psihološka previranja deo jedne dubinske intorospekcije i osvešćivanja nekih drugih slojeva sopstvene ličnosti.
Dvostrukost ili dualnost likova u ovoj naraciji, međutim, mnogo više dolazi do izražaja na ideološkom planu. Premda Martin Inić postaje nemi slušalac ispovesti Boškove (Boskeove) majke o iskustvima u Španskom građanskom ratu, predratnoj kumuniističkoj ilegali u Zagrebu i stradanju od ustaških zločina u Jasenovcu, time što je ipak dobrovoljni i zainteresovani slušalac, on se određuje kao neko ko iz pozicije pacifizma, humanosti i empatije saslušava istine o zločinima i monstruoznim zverstvima. Boško Čipelj, po ocu Španac, po majci pola Hrvat, purger, a pola Srbin, predstavljajući, međutim, svoju majku kao nepouzdanog pripovedača, emotivno i ideološki subjektivnog, ne samo da destabilizuje čitavu njenu ispovest već svrstava sebe u kolonu desnih profašističkih nacionalizama. Ovako polarizovani pogledi ili pristupi istorijskim dešavanjima u službi su izoštravanja psiholoških motivacija likova s jedne strane, a s druge strane očituju pripovedačku strategiju ilustrovanja dvadesetprovvekovnih relativizacija i prekrajanja faktičkih i naučnih istina u ime političkih korektnosti i prava da svako ima svoje mišljenje o nečemu. Iako polarizovani, ovi pogledi nisu predstavljeni u crno-beloj tehnici. Boškov doživljaj Jasenovca kao običnog radnog kolektiva, sa malim brojem zatočenika, koji su bili izloženi raznim kulturno-umetničkim radionicama, te Blajburga kao svirepe odmazde i nezapamćenih zločina partizanskih trupa nad pretežno civilnim stanovništvom NDH i ustaških generala kao profesionalnih vojnika patriota, nije predstavljen kao nemotivisana, isprazna ideološka ostrašćenost. Boškove simpatije za ustaštvo pokrnute su dubokim porodičnim traumama – činjenicom da je majka tokom zlostavljanja u logoru, prema neumitnom ljudskom, prirodnom porivu za opstanak i samoobnavljanje, podlegla stanju ljubavnog odnosa prema svom mučitelju i silovatelju tokom nekoliko godina zarobljeništva. Ono što pisac ovog romana pokušava da prikaže jeste fenomen bumeranga ili večnog kruženja zločina koji se kreću od opšteg i nacionalnog nivoa do ličnog i porodičnog.
Porodična zatrovanost, nedorečeni odnosi i nevoljenost pokazuju se kao izvor i uzrok patoloških ispoljavanja i u novim generacijama koje su stasale da proizvode nove nacionalne i istorijske zločine. Epizodni krimi-zaplet romana kojim se uvodi i razvija lik Martinovog polubrata Mojaša, pripadnika crnogorske policije, a višestrukog ubice i kriminalca, u funkciji je povezivanja psihološko-psihijatrijske motivacije likova i političkih događaja. Kao odbačeno i nepriznato dete u zabitoj crnogorskoj provinciji, Mojaš koji se razvija u nasilnika i krminalca može da postane paradigma protagoniste najnovijih istorijskih zločina u Srebrenici, kao poslednjoj tački dvadesetovekovne krvave i bolesne istorije na ovim prostorima. Predstavljajući međutim umetnutog pripovedača i žrtvu ovog poglavlja istorije kao psihijatrijskog bolesnika ali pronicljivog i samosvesnog, autor potvrđuje svoj pristup kritičkog i analitičkog sagledavanja ljudske patnje i ljudskih zločina koji ni u jednom dobu ne nastaju sami od sebe već kao eho i nastavak nekih prošlih zločina.
Vedri tonovi kojima se roman završava, mogu sugerisati izvesnu nadu, pre svega u ljude i u život, ali više od toga sugerišu upornost i napor da se slomljeni delovi sopstvene ličnosti, sopstvenog sveta i života stalno i iznova sastavljaju.
Romanom Ostaci sveta popunili smo praznine u našem umetnčkom izrazu o sopstvenim stradanjima i sopstvenim moralnim porazima i dobili psihološki duboko zasnovanu naraciju kroz formu nekoliko različitih žanrova koji „guraju“ radnju napred i vode je u neočekivane pravce.
AUTOR: Nataša Anđelković
NAPOMENA: Integralna verzija teksta objavljenog u Politici, „Kultura, umetnost, naukaˮ, 9.1. 2021.
Fotografija: Vladimir Manojlović