Profesoru istorije Muštaku Serhazinu telefonira Nuzhet, njegova bivša ljubav koja ga je pre dvadeset godina napustila. Kako pati od retkog poremećaja, gubitka kratkotrajnog pamćenja pri uzbuđenjima, nakon telefonskog poziva Muštak gubi svest, a kad ponovno dođe k sebi ustanovi da se nalazi ispred Nuzhetinog stana. Vrata su otvorena, on ulazi i zateče njen leš. Nuzhet je ubijena otvaračem za pisma na čijoj je dršci tugra, kaligrafski amblem sultana Mehmeda Osvajača.
S referencama na Frojdov esej „Dostojevski i oceubistvo” i na Tolstojevu „Krojcerovu sonatu“ te na tursku istoriju, posebno period vladavine Mehmeda Osvajača, koji je doneo Dekret o bratoubistvu, Umitov roman istražuje koncept ubistva kao metafore.
Glavna tema romana nije toliko identitet ubice, koliko istorijski i psihološki pritisci koji navode ljude da ubiju. Socijalni, istorijski i psihološki aspekti čine ovaj roman višeslojnim, a jedno od zanimljivih pitanja s kojim se čitalac suočava je: Da li je istorija sačinjena od događaja u prošlosti ili od tumačenja koja im istoričari pridaju?