Fenomenologija duha predstavlja jedno od najvećih filozofskih dela, čiji se neposredni uticaj može pratiti do današnjih dana.
Sa stanovišta fenomenologije duha opštom samosvešću je najzad dosegnut stepen uma, gde su „vlastite misli“ shvaćene ujedno i kao određenja „suštine stvari“, čime je omogućeno napuštanje čiste unutrašnjosti i prelaz na konkretni subjektivni duh, koji je predmet psihologije, a koja se bavi teorijskim duhom, praktičnim duhom i najzad onim što Hegel naziva slobodnim duhom a čime je označena moć subjektivnog duha da se objektivira i da dokuči ono što je apsolutno.
U ovom kontekstu možemo shvatiti čuvenu Hegelovu rečenicu, da je ono što je stvarno-umno.
„Da bismo razumjeli Hegelovu Fenomenologiju i njegovu filozofiju u cjelini, treba istaknuti da za Hegela vrijedi samo ona misao koja se ostvaruje u prostoru i vremenu. Misao koja se ne ostvaruje za Hegela je prazna, ona je jednostavno puka misao. To je očito iz glavnoga pojma njegove filozofije, koji glasi Entäußerung. Misao je unutarnja, nevidljiva i želi postati vidljivom, vanjskom stvarnošću, želi se eksteriorizirati, ‘povanjštiti’, opredmetiti, postati objektivnom predmetnom stvarnošću. Entäußerung je njemački prijevod grčkoga termina kénosis iz kristološkoga himna u Poslanici svetoga Pavla Filipljanima 2,7 koji označuje ne samo objavu (‘povanjštenje’, pojavljivanje), nego i odricanje od samoga sebe i samoponiženje. Bog je iz ljubavi postao čovjekom u liku sluge i ponizio se do smrti na križu. Onaj koji je bio najuzvišeniji postao je najponiženiji, i taj najponiženiji postao je najuzvišeniji. To je ta dijalektika samouzvišenja i samoponiženja. Hegel je zapravo smrt na križu Božjega Sina učinio središtem svoga mišljenja. Ono što se dogodilo Božjem Sinu to se događa svakom čovjeku. Hegel je prvi filozof koji povezuje metafiziku i povijest (Rüdiger Bubner). Svoju metafiziku Hegel želi ostvariti u povijesti. Hegel filozofiju (ljubav prema mudrosti) pretvara u znanosti, u sigurnu spoznaju istine. Kod njega je prisutna nepokolebljiva vjera u moć misli, uma i duha. On sam u Fenomenologiji tvrdi da se život duha ne boji smrti, da je duh moć po tome što negativnome gleda u lice i kod njega boravi („ovo boravljenje je čarobna snaga koja to negativno pretvara u bitak“). Prema tome, duh (misao, vječno) ne boji se smrti i nijedne negativnosti, nego toj negativnosti gleda u lice i pretvara je u bitak.“
Werner Marx interpretira Hegelovu Fenomenologiju duha na temelju Hegelovog Predgovora (Vorrede) i Uvoda (Einleitung) u ovoj delo. Werner Marx bio je nemački stučnjak za Hegela i za nemački idealizam.