Pionir filmske kritike na ovim prostorima, a i šire Boško Tokin,
svestrani publicista koji je godinama bio skrajnut, a završavao je i u
zatvoru.
Tokin je bio prvi srpski estetičar, a delovao je od 1920. godine,
kada je počeo da piše filmske kritike. Bio je u tom smislu zaista
fenomen, s obzirom da je prva filmska kritrika u SAD objavljena tek
1925.
Tokinova prva filmska kritika objavljena je u listu “Progres”, a
izazvala je zgražavanje javnosti, koja je smatrala da je reč o tekstu o
“vašarskoj atrakciji”. Tokin je, medjutim, bio znatno obavešteniji od
publike, jer je već tada poznavao filmove Čarlija Čaplina.
Već 20-ih godina prošlog veka primetio je da se 90 odsto američkih
filmova završava srećno, što je nazvao “dovragastim optimizmom”, a 1920.
godine objavio je u Francuskoj esej o filmskoj estetici.
Pripadao je krugu avangardnih umetnika i bio je jedan od koautora Manifesta zenitizma.
Celog života bavio se najvećim fenomenima 20. veka - filmom i
sportom, ali je svojevremeno bio i potpuno skrajnut, a posle Drugog
svetskog rata završio je u zatvoru tri godine (sve vreme tokom rata
objavljivao je filmske kritike).
Izmedju ostalog, pokrenuo je prvi filmski krug i radio na snimanju
prvog filma u Beogradu koji, na žalost, nikada nije završen zato što je
200 metara snimljene filmske trake uništio sam snimatelj, i to zbog
neuzvraćene ljubavi glavne glumice.
Tokin je bio i autor drame “Gospodin Nadežda”, verovatno prve priče
na ovim prostorima o nekom transvestitu, ali nije igrana iako je trebalo
da bude postavljena u tri pozorišta.
Objavio je i roman “Terazije” 1932. godine, za koji kažu da je prvi srpski moderan roman.
Zanimljivo je i da je još 1940. objavio istoriju filmske umetnosti u
kojoj se pominje i Leni Rifenštal, koju su novinari u Beogradu praktično
videli tek 1971. godine na prvom FEST-u, i to na projekciji u noćnom
terminu, uz molbu da to ne pominju u izveštajima kako organizatori
FEST-a ne bi bili pohapšeni.
Tokin je i autor prvog filmskog leksikona 1952. godine, ali je umro pre nego što je izašao (1953).
Ponovo ga je otkrio tek Duško Stojanović koji je napisao knjigu “Boško Tokin pionir filma”.