Đelu Naum je bio istaknuti rumunski pesnik, dramatičar, romanopisac, pisac za decu i prevodilac. Pamti se kao osnivač rumunske nadrealističke grupe. Umjetnica Lyggia Naum, njegova supruga, bila je inspiracija i glavna junakinja njegovog romana iz 1985. godine, Zenobia.
Rođen u Bukureštu, bio je sin pesnika Andreia Nauma (koji je bio mobilisan u Prvom svetskom ratu i poginuo u bici kod Mărăşeştija) i njegove supruge Marije Naum, rođene Rosa Gluck. Godine 1933. započeo je studije filozofije na Univerzitetu u Bukureštu. Godine 1938. otišao je u Francusku, gde je nastavio studije na Univerzitetu u Parizu. Doktorirao je s tezom o skolastičkom filozofu Pjeru Abelardu.
Godine 1936. (godine kada je objavio svoju prvu knjigu), Naum je upoznao Viktora Braunera, koji je postao njegov blizak prijatelj i kasnije ga uveo u krug nadrealista Andréa Bretona u Parizu.
Godine 1941. pomogao je u osnivanju bukureštanske grupe nadrealista (u kojoj su takođe bili Gherasim Luca, Paul Păun, Dolfi Trost i Virgil Teodorescu). Naum je bio mobilisan u Rumunsku vojsku tokom Drugog svetskog rata i služio na Istočnom frontu nakon invazije na Sovjetski Savez. Obeležen ratnim iskustvom, otpustili su ga 1944. godine nakon što je oboleo.
U decembru 1947. grupa nadrealista podlegla je posledicama posleratne sovjetske okupacije i uspešnog preuzimanja vlasti od strane komunističkog režima u Rumuniji. Pošto je socijalistički realizam postao zvanična kulturna politika, mogao je objavljivati samo knjige za decu (među kojima su dva izdanja Apolodora bila višestruko reizdavana). Iako je objavio nekoliko knjiga u duhu socijalističkog realizma, od kojih se kasnije distancirao, nikada nije prestao da piše nadrealističke pesme, poput pesme Heraklit iz 1958. godine (sastavljene iz više delova, objavljene 1968. u zbirci Athanor) ili ezoteričnog rukopisa Put zmije, napisanog 1948–1949. i objavljenog posthumno 2002. godine.
Između 1950. i 1953. predavao je filozofiju na Agronomskom institutu u Bukureštu, dok je istovremeno radio i kao prevodilac. Prevodio je dela Samjuela Beketa, Didroa, Aleksandra Dime starijeg, Igoa, Kafke, Nervala, Prevera, Stendala i Verna.
Književnu karijeru nastavio je 1968. godine, u periodu relativne kulturne liberalizacije pod režimom Nikole Čaušeskua.
Nakon Rumunske revolucije 1989. godine putovao je u inostranstvo i održavao javna čitanja u Francuskoj, Nemačkoj, Švajcarskoj i Holandiji. Godine 1995. Nemačka služba za akademsku razmenu imenovala ga je za istraživača na Univerzitetu u Berlinu. Naum je veći deo svojih poslednjih godina proveo u svojoj kući za odmor u Comani.