Intervju Igora Marojevića u 500. broju „Novog magazina”
Igor Marojević (Vrbas, 1968), pisac je koji već dugo godina nikad ne ostavlja ravnodušnim one znatiželjnike kojima je preče inovativno rasuđivanje stvari od repeticije mogućeg i poznatog. Bibliografiju je otvorio radikalnim viđenjem problema samoubistva, i u godinama smutne rezignacije i "nepodnošljive lakoće postojanja" otvorio sezonu lova na prikazivanje pojedinih književnih tema, koja, evo, traje već punih dvadeset godina. Za to vreme, u promenadnom toku dve decenije, ispisao je osam romana (Dvadeset i četiri zida, Žega, Šnit, Parter, Majčina ruka, Prave Beograđanke, Tuđine, Roman o pijanstvima) i tri zbirke priča (Tragači, Mediterani, Beograđanke), komponujući dva šira prozna ciklusa (Beogradsko petoknjižje i još nedovršenu Etnofikciju). Marojevićev književni postupak karakteriše originalan pristup narativu, koji na prvom mestu polazi od pripovedanja o dotle, na polju književnosti, neispitanom ili manje ispitanom problemu. Prvi je pisao o Zemunu okupiranom od strane ustaša, folkdojčerskom Vrbasu, dinastičkom sukobu u Crnoj Gori, neposredno posle Velikog rata... U pripovetkama je dokazao da se stilistika srpske književnosti može voditi i digitalnim svojstvima modernog jezika, te je zabeležen kao prvi pisac "digitalnog realizma". Njegove priče izvor su unutrašnje teskobe, spoljnog pritiska i osvedočenog razumevanja ljudskog karaktera.
Romanom Ostaci sveta Igor Marojević je na korak od toga da dovrši Etnofikciju. Čitalac će se u početku sresti sa novim oblikom piščeve radionice, jer model road movie proze (primenjivan u pojedinim poglavljima Žege) nikad nije korišćen kao opšti postupak u Marojevićevom opusu (recenzent dr Igor Perišić piše: "Igor Marojević u romanu Ostaci sveta pronosi novu postideološku štafetu širom evropskog prostora"). A opet, on savršeno leže u kontekst mnogobrojnih dešavanja ove knjige. Zamislite veličinu događaja poput Srebrenice, Jasenovca, Španskog građanskog rata, i biće vam jasno da je moralna komponenta morala da bude čista, da rukom pedantnog istraživača mrtvi ne bi bili uvređeni. Uzimajući da je ovo jedan od poslednjih rezultata njegovog zanimanja za biografije silnika i žrtava, tragao je za onim što je srpska književnost propustila da ugravira u buduće tomove književnoistorijskih hronologija, te se zauzeo da u Srebrenici zauzme poziciju objektivnog posmatrača. Borbu za Špansku republiku i udarac Frankove reakcije komentarisao je uvodeći u priču i jednu i drugu stranu. Od Jasenovca je odlučio da prikaže ženski logor; naravno, u kritičke svrhe, na mestu gde se takva nacionalno-rasna haranga uzima kao zlo vanrednog tipa. Roman je, ovog puta, za razliku od prethodnih godina kada je to činila Laguna, u štampu uzela izdavačka kuća Dereta.
Svedoci smo da ste za ovih dvadeset tri godine napisali jedanaest knjiga proze (Ostaci sveta su dvanaesta), čemu dodajemo i dve knjige eseja. U proseku, to je nešto manje od dve godine po knjizi. Taj podatak nedvosmisleno govori o plodnosti Vašeg talenta. U tekstu podovom Romana o pijanstvima karakterisao sam ga pojmom "skribomanija". Imate li za njega neko bolje određenje ili, možda, dublje obrazloženje?
Ne u svojstvu ikakvog poređenja, nego kriterijuma, navešću da je Tomas Bernhard za dve kalendarske godine, ne računajući pozorišne predstave, objavio četiri romana – Dete, Beton, Vitgenštajnov sinovac i Gubitnik – među kojima su, u najgorem slučaju, dva remek-dela. Nisam čuo da je to ikom u Austriji zasmetalo ili bilo čudno. Ali tako je u najrazvijenijim kulturama, dok ovde merila šta je skribomanija uglavnom određuju pisci i kritičari koji uz navodni primarni, imaju i još ko zna koliko poslova i obaveza. Ja niti imam familiju mimo primarne, što narod veli ni kučeta, ni mačeta, niti se – ako ne računamo čitanje – bavim ičim drugim osim pisanjem i, ponekad, prevođenjem. Drugim rečima, valjda za posvećenika, kakav god on bio, ne bi trebalo da važe merila za skribomaniju onih koji se pisanjem bave iz pojačanog hobija.
Sad kad je projekat Etnofikcije, u koji ste uložili već šesnaest godina, pri kraju, da li osećate radost zbog ispunjenog zaveta, sebi datog, ili, pak, onu specifičnu vrstu praznine što je umetnici osećaju, pred situacijom koju temu, od tolikih, odabrati, a da ona sobom ponese dovoljno poleta, koji bi pisca odveo ka radu?
Niti sam sasvim ispunio zavet, niti osećam prazninu, ni radost. Trenutno sam obuzet iscrpljenošću istorijom jer sam poslednjih godinu dana najpre priveo kraju istraživanja neophodna za roman, a zatim i sam roman. Osećam potrebu da se bar za potrebe sledećeg projekta, ako ne i dvaju, vratim obradi savremenosti kako bih stekao snage neophodne da ispunim rečeni mikro-zavet i, prethodno se opet baveći istorijom, finalizujem Etnofikciju, romanom Etno.
Tema Ostataka sveta je istorijska, na dva izvora okrenuta; pripovedate jednako živopisno i o nacionalnim zlodelima, kao i o svetskim katastrofama. Indeks događaja uzeo bi u obzir: vojnu ofanzivu u Srebrenici 1995. godine, dešavanja u Španskom građanskom ratu (sa kratkim epizodama iz stanja zagrebačke sekcije Komunističke partije pred Drugi svetski rat), ženski logor u Jasenovcu, kratki pregled ustaške misli (sa osloncem na specifično pismo kojim je ona izražavana), bombardovanje NATO alijanse i agresiju na SRJ 1999, kao i mnoga druga sporedna dešavanja. Možete li da mi objasnite kojim ste se kriterijumom vodili u izboru ovih istorijskih situacija? Meni ovo liči na kratku istoriju satiranja, ne nužno borhesovske tradicije.
Pošao sam od dve istorijske teme koje su me najviše fascinirale – Jasenovac i Španski građanski rat – i od njihove suštinske nepoznatosti, s obzirom na to da ni mnogi znalci nisu upućeni, na primer, u pomenuti ženski logor, odnosno u učešće stranaca u vojnoj pobuni iz jula 1936. koja se iz Maroka prenela na Iberijsko poluostrvo. Na početku pisanja, imao sam dva definisana junaka: protagonistu sa kraja devedesetih, Martina Inića, i Nadu Esperansu Marković koja je učestvovala u Španskom građanskom ratu i u ilegalnim komunističkim delatnostima u Kraljevini Jugoslaviji da bi bila uhapšena i poslata u Jasenovac. Njen sin, špansko-srpski psihijatar koji drži sesije s pacijentima dolazeći im na noge, kojim poslom stiže i do Srebrenice; njegova devojka, Nadina ispovest o učešću njenog supruga na Blajburgu, bombardovanje 1999. i beg dela “savremene” ekipe od NATO vazdušne kampanje u Madrid, dopisani su spontano. Pišući ovu knjigu, nisam baš mnogo razmišljao o Borhesu, slava mu i milost.
U romanu menjate i postupak, pa primenjujete nešto što se viđalo kod Keruaka, ali u drugačijem smislu, tako da u knjizi nemate jedinstvenog junaka (jedinstvo junaka, prostora, vremena), već je koncepcija uglavljena tako da se čini da taj jedan junak (možda Vaš alter-ego?) daje drugima prostor da ispovedaju svoje sudbine, baš kao kad bi postojala tribina, i na njoj moderator, i sagovornici, a u centru debata o određenoj temi.
To mi se poređenje čini prilično tačnim. Ni pominjanu koncepciju nisam unapred osmislio, a Martin Inić jeste moj delimični alter-ago, mada to važi i za moju prozu uopšte i njene junake i likove. Iako sam ih opisivao u okolnostima koje nisam prolazio, svakako sam pripisivao neke svoje opažaje lokalne ili univerzalnije vrste i stradalnicima i dželatima iz Jasenovca, Španskog građanskog rata ili Srebrenice. A opet, sve vreme NATO bombardovanja sam proveo u Beogradu, dakle za razliku od svog delimičnog alter-ega nisam bežao ni do Crne Gore i Madrida niti i do jednog drugog mesta, osim ako kao lokaciju povremenog izbivanja računamo Vranić.
Ne prezate od scena groze, i sad se tu čitalac pita da li mislite da šokirate ili da realnu sliku predstavite. Koja je funkcija, recimo, motiva starca iz okoline Srebrenice sa sopstvenim genitalijama u ustima ili niza silovanja u Jasenovcu? Da li se može i bez te deskripcije, ili se njenim izostankom gubi bit istorijske istine?
Niti sam izmislio rečeni motiv, niti da je u ženskom logoru – i ne samo onde, nego i u drugim delovima Jasenovca – bilo mnogo napastvovanja. Ako bi se, recimo, potonje izostavilo, ne samo da bih se pridružio opštem tabuizovanju krupnih i više nego bitnih tema, nego bih i povratno rehabilitovao patrijarhalni sistem u kojem je maltene žena kriva što je silovana. Nisam se trudio da šokiram već, naprotiv, da tako teške scene učinim prijemčivijima kroz smisao žrtve za autoironijski ili groteskan detalj prilikom predaje bolne ispovesti: kroz njen veličanstveni smisao za dostojanstvenost.
Koliko Vam je pomoglo iskustvo iz Katalonije (boravak, studije, poznanstva, učenje španskog jezika) da čitaocima donesete temu iz Građanskog rata, i to sa obe strane?
Malo je čak i reći da mi je mnogo pomoglo. Štaviše, da se 2001. nisam bio preselio iz Beograda u Barselonu, ne bih imao pojma o istinskom značaju te teme. E sad, da me ona nije zainteresovala, niti bih na terenu i u knjigama izučio amblematična mesta barselonskog i madridskog – i ne samo barselonskog i madridskog – sektora Španskog građanskog rata, niti bih saznao da i mnogim znalcima promiču podaci o učešću stranaca u njemu: na primer, o tome da je neuporedivo manje stranaca bilo na strani ondašnje levice, nego desnice, uključujući i nekoliko desetina hiljada Marokanaca koji su bili motivisani za učešće ne samo mesečnom platom nego i obećanjem da kad “oslobode” neko mesto, kao plen im pripadaju vrednosti i žene iz levičarskih kuća. To obećanje je ispunjavano.
Kakvu sudbinu pisac predviđa ovom romanu? I s čim ga može uporediti, a da služi slavi naše književnosti?
Najviše što mogu da prognoziram, jeste da će se čitati duže od drugih mojih knjiga, ne samo zahvaljujući izbegavanim temama nego i novom postupku ulančanog skaza. Zbog tih njegovih crta, na svoju žalost ne bih, uz sve poštovanje prema romanima Dan šesti Rastka Petrovića, Crveni petao leti prema nebu Miodraga Bulatovića, Knjiga o Blamu Aleksandra Tišme, Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog i pojedinim Pekićevim, Andrićevim ili Selimovićevim… mogao da uporedim svoj roman ni sa jednom od meni najdražih knjiga srpske literature.
Ivan Đurđević
Fotografija: Vladimir Manojlović