Pinčonov roman Duga gravitacije (1973) dovodi u pitanje prosvetiteljsko verovanje da razum može da objasni svemir i principe rada prirode, kao i ideju da će nam takva obajšnjenja pomoći da se pomirimo sa fizičkom i duhovnom stvarnošću.
Radnja ovog romana, koji publika i kritika opisuju kao slojevit, komičan, tragičan, opscen, šašav, istorijski, filozofski, poetski, zastrašujuć, razarajuć, smeštena je u Englesku, Francusku i okupiranu Nemačku posle Drugog svetskog rata.
Pinčon istražuje paranoju, entropiju i ljubav prema smrti, kao osnovne sile našeg vremena. Osnovna emocija u Pinčonovom književnom kosmosu je strah od praznine, koji Pinčon konvertuje u predstavu megalomanske paranoje, kao i u epske metafore, simbole, detaljne opise prirodnog i veštačkog habitata, lokalnih životnih stilova, seksualnih perverzija kao i u opsesiju sado-mazohističkom konverzijom ljudskog tela u mehaničku napravu, mrtvu materiju.
Najvažnija kulturna figura u romanu Duga gravitacije nije ni Gete ni Vagner, već Rajner Marija Rilke. Na određeni način, ovaj roman predstavlja novo čitanje i tumačenje Rilkeovih Devinskih elegija i njihovog odjeka u nacističkoj kulturi.