Borislav Pekić je stvorio jedan od najopsežnijih proznih opusa u srpskoj i svetskoj književnosti uopšte. Njegov sedmotomni roman Zlatno runo jeste najobimnije i, po mišljenju mnogih autoritativnih tumača srpske književnosti, najzahtevnije delo naše literature. Posmatrano iz prespektive jedne i po decenije, koliko je proteklo od poslednjeg izdanja ovog sedmoknjižja, svi kvalitativni, poetički i visokoumetnički aspekti ovog dela su se potvrdili kao posebna dimenzija književnog nasleđa koja, kao živa tradicija, još uvek inspiriše mnoge čitaoce i tumače da se zapute argonautskim i sudbinskim putevima Pekićevih književnih junaka.
U ovo izdanje su unete izmene koje je Borislav Pekić počeo da unosi u izdanje koje je objavljeno 1990. god, posao je završila njegova supruga Ljiljana. Tako da možemo govoriti o novoj redakciji romana - onakvoj kakvu je i sam pisac zamišljao. Komplet je štampan u luksuznoj opremi u tvrdom povezu sa zlatotiskom I stilizovanim piščevim potpisom na koricama.
O NOVOM IZDANJU SEDMOTOMNOG ROMANA "ZLATNO RUNO" BORISLAVA PEKIĆA, ZA "VIJESTI" GOVORI LJILJANA PEKIĆ, PIŠČEVA UDOVICA I REDAKTOR NOVOG IZDANJA
Pekić je napisao toliko knjiga kao da je živio bar 200 godina. Novo izdanje sedmotomnog romana "Zlatno runo" Borislava Pekića (Podgorica, 1930 - London, 1992) nedavno je objavio "Dereta". To je roman-saga o porodici Njegovan-Turjaski posmatrana od 1361. do 1941. godine, na prostoru Jedrena, Carigrada, Tivaja, Janjine, Moskopolja, Kragujevca, Beograda do Turjaka u Sloveniji. U prvih pet knjiga unijete su ispravke I sugestije Borislava Pekića, dok je šestu i sedmu knjigu redigovala arhitekta
Ljiljana Pekić, piščeva supruga, koja već godinama brižno njeguje Pekićevu
Književnu zaostavštinu. Za "Vijesti" ona je govorila o "Zlatnom runu" i Pekićevim knjigama. Po riječima gospođe Pekić, njen suprug je počeo da razmišlja i oblikuje "Zlatno runo" još u zatvoru 1952. godine. To je bio prapočetak sa malim brojem ličnosti i mnogo skromnijim idejama. Već tad se rađala ona čuvena genealogija porodice Njegovan-Turjaski. Godinama je proširivana dok na kraju nije dostigla obim od oko 100 likova. Nastale su i one poznate table od plute na kojima je Pekić detaljno komponovao konstrukciju epizoda, određivao mjesta na kojima će se pojaviti dijalozi, odnosno glasovi sa Badnje večeri iz 1941. godine, a gdje djelovi iz istorije Beograda. Sve je bilo tačno sračunato: koliko će kome dati prostora i u koje vrjeme će se koja ličnost pojavljivati, sa kim će razgovarati, gdje će biti koji monolozi, kao i teme događanja. Pekić je uvijek bio izvanredno sistematičan u svemu pa i u pisanju, ali tako je i jedino moguće napisati knjigu od 3260 stranica, koja predstavlja i najobimniji roman južnoslovenskih književnosti.
"Zlatno runo" je posljednji put objavljeno 1991. godine, kod sarajevske "Svjetlosti", a knjige je uredio Ivan Lovrenović. O tome zašto se toliko čekalo na novo izdanje, Ljiljana Pekić objašnjava:
- To djelo je veliki poduhvat za svakog izdavača, naročito sada sa ovom našom smanjenom teritorijom, i naravno umanjenim brojem čitalaca. Pored toga, niko nije bio spreman da pomogne izdavanje, ni Ministarstvo za kulturu, ni Ministarstvo prosvjete, niti Gradska skupština Beograda. Izgovor - da bi to bilo ponovljeno izdanje - neuvjerljiv je, jer se radi o kapitalnom djelu jednog od naših najvećih književnika. Izdavač "Dereta" I glavni urednik Petar Arbutina, smatrajući da ovo djelo mora da se objavi, preuzeli su taj gigantski zadatak, shvatajući neprocjenjivu vrijednost "Zlatnog runa" za našu kulturu i književnost, a koje istovremeno predstavlja i krunu Pekićevog opusa. Zahvalna sam im u ime brojnih čitalaca kojima će konačno opet biti dostupna ova epopeja.
Novo, "Deretino" izdanje "Zlatnog runa" se razlikuje od prethodnog. Na redakciji romana radila je Ljiljana Pekić:
- Postojao je veliki vremenski razmak između objavljivanja prvih pet knjiga i šeste i sedme knjige "Zlatnog runa" - objašnjava naša sagovornica i dodaje: - Da bi se podsjetio i mogao da nastavi, Pekić je morao ponovo da pročita prvih pet knjiga. Iskoristio je priliku i sve korekcije je izdiktirao i bilježio na magnetofonskim trakama. Snimio je istovremeno i ideje koje su mu padale na pamet u vezi pisanja nastavka, dopunjavao
likove, razrađivao fabulu. Te bilješke sam djelimično objavila u knjizi "U
traganju za Zlatnim runom". Štampan je prvi dio u izdanju BIGZ-a, dok drugi i treći tom čekaju kod izdavača "Stylos" iz Novog Sada već tri godine. Njihov direktor Franjo Petrinović svake godine obećava objavljivanje, ali se to nikako ne ostvaruje. Među tim komentarima nalazile su se ispravke, koje sam ja prije dvije godine unijela u primjerak romana, u očekivanju ponovnog štampanja. Kada se ukazala prilika da se djelo objavi, imala sam gotov rukopis sa svim Pekićevim ispravkama. Na osnovu i u skladu sa njegovim intencijama ja sam te korekcije prenijela u sljedeće dvije knjige. Pored toga bilo je i grešaka u transkripciji stranih riječi kako grčkih tako i njemačkih i francuskih, pa je i to sada ispravljeno. Mislim da bi Pekić bio veoma zadovoljan kako luksuznom opremom knjige, tako i izvršenom revizijom.
U godišnjaku "Anali Borislava Pekića", prije nekoliko godina objavljena je iz Pekićeve zaostavštine "Slikovnica Njegovana, Turjaskih i istorijskih ličnosti iz fantazmagorije Zlatno runo od I do VII knjige". Riječ je o 45 fotografija koje je Pekić isijecao iz štampe i davao im imena svojih junaka. Objašnjavajući piščev postupak, kao svojevrsno oživljavanje književnih junaka naša sagovornica je istakla:
- Da bi se potpuno uživio u doba i likove "Zlatnog runa", jer bez toga ne bi bilo moguće stvoriti takav roman, Pekić je nalazio slike iz Beograda i Srbije odgovarajućeg vremena, pa ih je imenovao prema svom viđenju ličnosti iz sage o Njegovan-Turjaskima. Sačinio je album njihovih fotografija, koje su objavljene u "Analima". U kući smo stalno pričali o Simeonima i drugim osobama iz romana, i tako su oni postali naša porodica, naši prijatelji. Sa Njegovanima smo ručavali i spavali, oni su se uselili u naš život i tu i ostali. O njima smo diskutovali i pretresali njihove doživljaje, smijali se njihovim reakcijama, tretirali ih kao ljude od krvi i mesa.
Poznato je da je Borislav Pekić predano radio na svakoj svojoj knjizi, na primjer, za dramu "Generali" proučavao je strategije i vještine ratovanja, u romanu "Hodočašće Arsenija Njegovana" vidi se da je posjedovao i znanje iz oblasti arhitekture. Pošto su likovi u Pekićevim romanima uvijek imali određena zanimanja, on je želio da se detaljno upozna s profesijama kojima su se bavili njegovi junaci.
- Smatrao je da za to treba da temeljno prouči literaturu, makar od toga upotrijebio samo deseti dio - objašnjava Ljiljana Pekić.- Za "Zlatno runo", pošto su ličnosti živjele u razna doba i imale razna interesovanja i zanimanja, bilo je potrebno prikupiti ogroman broj knjiga iz specifičnih oblasti. Kada sam prije nekoliko godina popisala knjige koje imamo, shvatila sam tek onda šta je sve pročitao, mada to nije obuhvatilo i mnoge knjige koje je uzimao iz raznih biblioteka i arhiva. Bilo je tu knjiga iz najrazličitijih i najnevjerovatnijih oblasti kao što su: berzanski izvještaji iz XIX i XX vijeka, statistički dokumenti, transkripti sa sjednica Narodne skupštine, opisi narodnih običaja, knjige o istoriji
novca, zbornici raznih zakona, knjige o privrednom razvoju, pa knjige o narodnim ljekovima, čak i o grnčarstvu i šminkanju. Detaljno je proučavao istoriju Beograda i Srbije preko mnoštva izvora i dokumenata, da bi mogao o tome kompetentno da piše. Građa je bila izuzetno obimna, pa je Pekić uvijek pravio bilješke prilikom čitanja, a pored toga je imao i izvanredno pamćenje. Obične, svakodnevne stvari nije pamtio, ali je volio istoriju i tu je znao najnevjerovatnije detalje, ne samo iz naše već i iz antičke grčke, cincarske, francuske i engleske istorije.
Borislav Pekić nikada nije mislio da će "Zlatno runo" biti prevedeno na bilo koji strani jezik. Ne samo zbog obimnosti djela nego i zbog specifičnosti jezika, koji je bio različit za razna doba u kojima su se radnje odvijale. Međutim, ističe naša sagovornica, desilo se čudo:
- Francuska vlada ima poseban fond iz koga se finansiraju kapitalna djela vrhunskih pisaca strane književnosti, pa je njihova komisija odabrala "Zlatno runo" za prevođenje i štampanje, što je veliki uspjeh i čast. Izdavač "Agone" na taj način dobija dotaciju za izdavanje po jednog toma "Zlatnog runa " svake godine. Do sada su se pojavila tri toma, ove godine izlazi četvrti, a do 2009. će biti završeno cijelo "Zlatno runo". Blagodareći talentovanoj prevoditeljki Mirej Roben ovo čudo se ostvarilo. Ona je maestralno prevela i nekoliko drugih djela Pekića kao što su "Vreme čuda", "Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana", "Čovek koji je jeo smrt". Ovo posljednje je doživjelo da bude od kritičara nominovano kao najbolje djelo (u izboru od oko 600) prevedeno u Francuskoj prošle godine, zaključuje Ljiljana Pekić.
Novosadski "Solaris" vec nekoliko godina objavljuje Izabrana djela Borislava Pekića, među kojima je i pet knjiga iz zaostavštine: "Sentimentalna povest Britanskog carstva", "Filosofske sveske", "Političke sveske", "Korespondencija kao život: prepiska sa prijateljima: 1965-1986", "Korespondencija kao život: pisma Ljiljani".
- Sada se pripremaju izabrane drame i knjiga eseja - dodaje naša sagovornica. - Biće to na kraju jedna lijepa i obimna edicija izvanredno dizajnirana. Pekić je godinama pisao dnevnik i to je povremeno štampano u časopisima. Ima još oko 3500 strana, koje nigdje nijesu objavljene. Postoje skice za romane ("Srebrna ruka", "Crveni i beli"), ali taj materijal treba još sređivati, jer je obiman i doseže i po nekoliko stotina stranica. Pored toga ima mnogo bilježaka, grafikona i studija koje još čekaju.
O nekim periodima njihovog života mogli smo saznati i iz dvije knjige pisama "Korespondencija kao život". Saznajemo da je Borislav Pekić sva svoja pisma pisao u duplikatu. Objavljene knjige su samo dio te prepiske.
- Postoje još obimna korespondencija sa drugim prijateljima, pisma roditeljima, rođacima, pa i meni, ali to nijesam još sredila. Pekić je radio neumorno, napisao toliko kao da je živio 200 godina, a sada treba sređivati ono što on nije stigao. Ja sam počela krajem marta "blog" Borislava Pekića u cilju upoznavanja šire publike s njegovim opusom. Objavljujem naizmjenično na srpskom i engleskom. Ažuriram ga konstantno, no radim to s puno ljubavi što i zaslužuje čovjek kalibra Borislava Pekića (adresa je:
> http//borislavpekic.blogspot.com). Tu se objavljuju i događaji u vezi "Fonda Borislava Pekića" (koje pomaže već nekoliko godina "Telekom Srbije"), eseji, djelovi priča ili romana, kao i nešto iz zaostavštine. Biće posla za cio moj vijek, zaključuje Ljiljana Pekić.
NJEGOSEVA NAGRADA KAO VRHUNAC
Crna Gora mu je mnogo značila i bila uvijek u najlepšoj uspomeni – svjedoči piščeva supruga. - Često je posjećivao, bilo poslovno (radio je godinama za "Lovćen film"), bilo privatno. Imao je divnih i iskrenih prijatelja, do kojih mu je posebno bilo stalo i na koje je mogao uvijek i u svako doba da se osloni. U časopisu "Stvaranje" objavljivao je godinama i održavao stalne veze sa Crnom Gorom. Na kraju je dobio i najveću nagradu - Njegoševu - koja je za njega predstavljala vrhunac i izuzetno priznanje. Uručenjem ove nagrade bio je duboko ganut i počastvovan.
Vujica OGNJENOVIĆ
Povratak "Zlatnog runa"
Zlatno runo - fantazmagorija 1-7, Borislav Pekić
SRPSKA književnost 20. veka ne može da se tumači bez uvida u sedmoknjižje "Zlatnog runa". Borislav Pekić stvorio je jedan od najopsežnijih proznih opusa u našoj i svetskoj književnosti uopšte. Grandiozni roman-saga o porodici Njegovan-Turjaski, posmatrane u periodu od 1361. do 1941. godine, ispisan na više od 3.000 strana jeste najobimnije i najzahtevnije delo srpske literature. Tu je istorija, politika, postajanje i trajanje nacije, jezik, kultura...
Poslednje izdanje "Zlatnog runa" pojavilo se u sarajevskoj "Svjetlosti" 1991. godine, a Grafički atelje "Dereta" juče je predstavio novo, izmenjeno i konačno izdanje ovog dela.
- Sa "Zlatnim runom" cela porodica Pekić živela je godinama. To nije samo istorija jedne porodice, nego i istorija jednog naroda. U novo izdanje unela sam sve primedbe koje je Pekić zabeležio na magnetofonskim trakama - ispričala je piščeva supruga Ljiljana, podsetivši da je Pekić na "Zlatnom runu" intenzivno radio deset godina, da je sam, na pisaćoj mašini prekucavao sedam puta svaku knjigu.
Sada je roman u detalje organizovan i formulisan baš onako kako je želeo Borislav Pekić, naveo je izdavač. Naime, sarajevsko izdanje sa početka devedesetih svoju sudbinu podelilo je sa zemljom koja je (kao i 1941. u Fantazmagoriji 7 - sedmoj knjizi) upravo tih dana i meseci nestajala u ognju građanskog rata. Budući da su romani književna dela koja poseduju posebnu umetničku i životnu ontologiju koja pulsira uvek novim značenjima, Pekić se upustio u novo iščitavanje svog romana. Na žalost Pekić je uspeo da pregleda samo prvih pet knjiga, a ostale dve je pažljivo pregledala Ljiljana Pekić i unela sve piščeve ispravke i sugestije, što ovu "Deretinu" verziju u grafičkom i tekstualnom smislu čini konačnim i najreprezentativnijim izdanjem.
POTRAŽNjA
Mada košta 10.464 dinara, uz dozvoljeni popust od 20 odsto u "Deretinim" knjižarama, za kapitalno, sedmotomno "Zlatno runo" već ima potražnje, odavde, ali i iz sveta, rečeno je na promociji.
ISKUSTVO
- Ne postoji ništa od ljudskog iskustva što Pekić nije uključio u ovaj roman. Sa "Zlatnim runom" niste nikada načisto, niste svesni kakve će sve misli da indukuje. Mislim da je književnost u Srbiji u poslednjih desetak godina dosta loša, a to je zato što mlađi pisci nisu imali iskustvo sa delima Borislava Pekića - rekao je Petar Arbutina, urednik "Derete".