Poezija Radivoja
Šajtinca obeležena je izrazito jakom emotivnošću koja nije izraz samo nekog
stanja ili raspoloženja, nije samo uznemirenost, ona je više i dublje
filozofska promišljenos. Pesme iz ove knjige su duboki žig trećemilenijumske
pošasti i poremećenih vrednosti ali i snažni krik protiv sadašnjeg vremena u
kojem je vernost značenje koje nestaje, vremena u kojem znamo koliko šta košta,
ali ne znamo više koliko šta vredi; gde se trguje svim i svačim, pa i istinskom
slobodom i ljudskim dostojanstvom.
Ove pesme su snažna
refleksija obolelog sveta kojeg karakterišu otuđenje, depresija, melanholija,
umor, strah i bol; sveta u kojem je čak i pseća suza i te kako prisutna, ali
istovremeno i obavezujuća i sveta...
Ipak, trebalo bi naglasiti
da nam Šajtinac kroz ovu knjigu poklanja i duh obnove i preobražaja. To njegovoj poeziji daje ozbiljnost, a od čitaoca se
očekuje da bude aktivan sagovornik koji će u njoj umeti da pronađe utočište i
uporište. Poezija Radivoja Šajtinca zaista je osobena, jer ovaj pesnik svoju
pesmu izvodi iz najdubljih slojeva bića.