Snovi –
dokaz pozlaćene svesti o iskušenju i sudbini
San nije uvek olakšanje, nije ni puko pribežište ni dar
najsiromašnijima, nikom i svakom, ni prekor pohlepnima. U predelima i vremenu,
po liticama i kasabama, krošnjama i krovovima, u svako doba dana i noći čuči
tajna potrebe za snom, ali ne kao zahtev i porudžbina, već kao neizvesna i
neizbežna borba s okolnostima. Tvorac priče i sledbenik njene sadašnjosti u
čitanju zna da je san dokaz pozlaćene smrtnosti, svesti o iskušenju i sudbini.
Andrić se bliži snu uzvišenim saučešćem sa svojim likovima. Sve je tako
uobličeno, utvrđeno, ovekovečeno, dokazano, neporecivo i okamenjeno i sve je
tako zapisano, istkano i žigosano da ti se čini da od stvarnosti i
nepobitnosti, od vremena i istorije i sudbine, nema ustuka. Tako to izgleda i
kad se, kujundžijski opkivajući priču sjajem dubokih i neiscrpnih značenja,
opisuje i priziva smisao i ideju sna kao spisateljski domet kome stremi – da se priča događa upravo sada, kada se
čita.
Nije san samo predah ili predznak, izbavljenje ili proročanstvo. I
kod Andrića, snovi nisu samo reči, provokacije, značenja, oblici, zagonetke ili
predskazanja, naprotiv – kod njega su snovi celina koja blista, ozaruje i
raduje u prostoru i vremenu gde se događaji koji zavrede mogu desiti i u
vrhunskoj priči kao i u snu, da traju, kao beskraj trenutka...