Austrijska pljačka jugoslovenskih arhiva u Drugom svetskom ratu
Kad znamo Orvelovu izreku Onaj ko kontroliše prošlost kontroliše i budućnost onda postaje jasniji značaj arhiva i arhivske građe, a potom postaje jasno koliko su bili organizovani i na sve spremni naši neprijatelji.
Među njima se nalaze mnoga imena poznatih univerzitetskih profesora, Nemaca i Austrijanaca, književnika, novinara i pisaca različitih kategorija, više bivših austrougarskih generala i diplomata, direktora arhiva i arhivskih službenika. Iz ove knjige saznajemo i to da su arhivski izaslanici iz Beča i Berlina u traganju za sakrivenim dokumentima iz srpskog Dvorskog arhiva podvrgavali ljude teškom batinanju, a da nisu prezali ni od ubijanja.
Osnovni motiv zbog kojeg su Austrijanci i Nemci krenuli u organizovanu pljačku srpskih arhiva bio je političke prirode. Opterećeni odgovornošću za izbijanje Prvog svetskog rata i za sva stradanja do kojih je došlo u tom ratu, verovali su da će u srpskim arhivima naći dokumente kojim će Srbiju i Rusiju, kao i njihove saveznike, učiniti odgovornim za rat i za sve njegove nedaće, a da će sa sebe skinuti odgovornost za silne ljudske žrtve i materijalna uništavanja.
Dr Vladisalv Jovanović Marambo je savesno, pedantno, bez političkih strasti, opisao i dokazao jedno teško kriminalno delo organizovano od velesile koja je želela da zagospodari svetom. U kakvoj smo državi živeli govori činjenica da ovo delo nije objavljeno za njegovog života.
Samim sadržajem ova knjiga predstavlja deo kriminalne istorje novijeg vremena. Ona je za nas od posebnog naučnog i kulturnog značaja zbog toga što sadrži ne samo popise arhiva, fondova, zbirki i serija koje su pljačkaši izneli iz zemlje i što su saopšteni podaci o količini opljačkane građe, već i zbog toga što je pedantno navedeno šta je i koliko je restitucijom vraćeno a šta je i koliko je ostalo u posedu pljačkaša. Koliko su pljačkaši bili bezobzirni kada su vršili pljačku – toliko su još više pokazali drskosti kroz izbegavanje vraćanja opljačkanog.
Tako, primera radi, Jovanović je izneo podatke o tome koliko građe je ekspedovano bečkom Rajhsarhivu tokom oktobra i decembra 1943. godine iz arhiva Banata, Petrovaradina i Zemuna, a koliko je te iste građe 31. oktobra 1947. vraćeno u Srbiju.
Prema autentičnim austrijskim dokumentima, koji približno odgovaraju i procenama naše Restitucione delegacije, u Beč je prispelo oko 214 do 255 tona ili, najmanje, 21 do 25 vagona arhivskog materijala. Od sveg tog obilja vraćeno je u Srbiju samo 106 sanduka, što je činilo samo jedan vagon ili dvadeseti deo pljačke.