Ova knjiga niti je klasično nefikcionalno prozno štivo, niti romansirana dokumentarna priča, niti bilo šta slično što bi se moglo uvrstiti u poznate i definisane žanrovske okvire.
Upravo to joj i daje draž jer je pisana nepretenciozno a sa puno zanimljivih i upečatljivih slika iz naše prošlosti – često i takvih na koje smo kao kultura nažalost zaboravili!
Najbliže je onome što tzv. novi istorizam označava kao „istoriju svakodnevnog života”
i što je poslednjih decenija na vrhovima svetskih bestseler-lista.
Ovo zanimljivo i čitalački uzbudljivo štivo nije posvećeno – kako bi se iz samog naslova
očekivalo – biografiji poslednje grofice Branković, nego nizu likova i događaja koji su
karakteristični za naše urbane sredine iz nedavno minule epohe ali i samim tim sredinama
koje su imale svoje običaje, navike, pravila kao i „iskakanja” iz njih.
U tom smislu, na ovim stranicama srećemo se sa nizom upečatljivih mini-portreta osoba
koje nisu obeležile tzv. veliku istoriju (barem ne direktno!), sa opisima Sremskih Karlovaca, Novog Sada itd., kakve nam nisu ostavili hroničari-naučnici, sa etnografskim pikanterijama i društvenim kodovima minula dva veka, koji su ranije bivali izvan dominantnih vizura i akademskih krugova…
Ponekad čitalac ima utisak da čita romaneskne varoške hronike jednog Jakova Ignjatovića,
ponekad da je nepoznati autor ove knjige zapravo proučavalac arhitektonskih, genealoških i sličnih zanemarenih fenomena iz srpske tradicije – ali uvek taj isti čitalac može sa
recepcijskom sladostrašću uživati u samom tekstu i njegovom arhaično-poetičnom jeziku…
Sava Damjanov