Već u svom prvom romanu Bledi obrisi brda (1982), Išiguro nagoveštava da će jedna od njegovih čestih tema biti društvene i političke promene uzrokovane Drugim svetskim ratom, ali i, još važnije, uticaj značajnih istorijskih događaja na živote pojedinaca, odnos između lične i javne istorije, različitost perspektiva.
Suočavanje sa bolnom prošlošću, samozavaravanje, nepouzdanost sećanja, nostalgija – samo su neke od tema koje Išiguro obrađuje u ovom, ali i u svojim kasnijim romanima.
Sredovačna udovica po imenu Ecuko, sada u Engleskoj, seća se godina provedenih u Nagasakiju neposredno posle rata. Grad koji je direktna referenca na atomsku bombu i razaranja, u materijalnom i duhovnom smislu, koja je ona prouzrokovala uz bolno svođenje računa i neizbežan, neopoziv zaključak: gradovi se mogu obnavljati; životi – ne mogu.
Atomska bomba u romanu nije spomenuta ni jedan jedini put, ali njen otrovni oblak – čije se prisustvo bez prestanka oseća u smirenoj, rezigniranoj gorčini naracije – pritiska sve junake romana podjednako. Ono što je prećutano, dakle, u monološkim ispovestima Išigurovih pripovedača, uvek je značajnije od onoga što je kazano; istinu o razlozima njihovog posrtanja uvek treba tražiti između redova, u tišini između rečenica.