A ni Jugoslavija, bit će, ipak nije Austrougarska. Za
razliku od Zweigovih, naše su iluzije, ipak, lokalne. Ali nipošto nisu
manje literarne, a ni manje tragične. Iza njih, tih iluzija, ovako kako
ih pripovijeda Bajac, kao da se u odjeku čuje stih ubogog pjesnika:
„Najlepše pevaju zablude.“ To je nevidljiv moto Hronika sumnje.
Ali
da se razumijemo: ovo nije još jedan porodični leksikon jugonostalgije.
Sve suprotno od toga. Pisac se silno trudi da depatetizira svoju priču,
da pobjegne od sentimenta, da tako spasi sebe spašavajući svoj tekst.
Tako bježi u neobične konstrukcije, o Ja govori u trećem licu, ograđuje
se svim ogradama što mu ih srpska gramatika pruža, što Hronici sumnje
daje na začudnosti. A onda i na žalovanju. I na veselju.
Miljenko Jergović