Kćeri vatre: Silvija: uspomene na Valoa Žerara De Nervala je poetsko putovanje kroz sećanja i snove, u kojem se ljubav preobražava u mistični kult. U ovoj noveli, Nerval evocira susret sa Silvijom, jednom od tri enigmatične figure koje su obeležile njegovu potragu za ljubavlju i smislom. Kroz briljantne opise prirode i unutrašnjih previranja, Kćeri vatre: Silvija oslikava suptilno prožimanje prošlosti i sadašnjosti, stvarnog i imaginarnog. Nerval piše o ljubavi koja opčinjava, ali i o gorčini iskustva, ostavljajući tragove melanholije i nežnosti koji i danas očaravaju čitaoce.
„Baš ste ludi, ali javite mi se opet. . . Nikad nisam upoznala nekog ko bi umeo da me voli.“ O ženo! Ti tražiš ljubav. . . A tek ja?
Silvija
ŽERAR DE NERVAL
1808-1855
Rođen i živeo u Parizu, jedan je od onih pisaca koji su bitno uticali na modernu francusku književnost, posebno onaj njen deo koji možemo nazvati poetski realizam, a najbolji primer je Furnijeov roman Veliki Mon (1913). Marsel Prust je Nervala nazvao najvećim genijem XIX veka.
U Nervalovom književnom opusu, posebno se izdvajaju Kćeri vatre, a u okviru tog dela novela Silvija, u kojoj se prepliću uspomene i sanjarenja, razmišljanja i snovi. „Nerval piše o ljubavi i potrazi za njom, o nadi i očajanju. Svoje ljubavi prema Silviji, Adrijeni i Aureliji, tri sasvim različite devojke, on preobražava u neku vrstu mističnog kulta, gradeći ga briljantnim poetskim opisima prirode i svojih emocija. Prožimanje vremena, prošlosti i sadašnjosti, kontinuirano kretanje kako kroz realni, tako i kroz prostor sećanja, težnja ka himeričnom i neuhvatljivom, neke su od očaravajućih osobina ovog bisera francuske proze. . .“ (iz pogovora Božidara Markovića) „Kakva su priviđenja koja opčinjavaju i zavode u jutro života! Pokušao sam da ih iznesem bez nekog naročitog reda, ali mnoga srca će me razumeti. Opsene padaju jedna za drugom kao ljuske nekog ploda, a plod, to je iskustvo. Njegov ukus je gorak; on u sebi pri svemu tome ima nečeg oporog što daje snagu – nek mi se oprosti taj zastareli način izražavanja. . . Ponekad ose(m potrebu da ponovo obiđem ta mesta samoće i sanjarenja. Tu sa žalošću otkrivam u samom sebi nestalne tragove jednog vremena. . . “