Nikolaj Hartman (1882–1950) bio je nemački filozof i jedan od najznačajnijih predstavnika ontološkog realizma u 20. veku. Rođen je u Rigi, u tadašnjem delu Ruske imperije, u porodici baltičkih Nemaca. Studirao je medicinu, teologiju i filozofiju u Sankt Peterburgu i Marburgu, gde je doktorirao 1907. pod uticajem neokantovske škole Hermanna Cohena i Paula Natorpa. Tokom karijere predavao je filozofiju u Marburgu, Kelnu, Berlinu i Getingenu. Nakon Prvog svetskog rata udaljio se od neokantovstva i razvio sopstveni sistem „kritičkog ontološkog realizma“. Njegova filozofija polazi od ideje da stvarnost ima slojevitu strukturu — fizičku, biološku, psihičku i duhovnu — i da se svaki sloj odlikuje sopstvenim zakonima i principima. Hartmann je posebno proučavao etiku, estetiku i ontologiju duha, insistirajući na objektivnosti vrednosti i autonomiji duhovne sfere. Njegova najpoznatija dela su Etika (1926), Das Problem des geistigen Seins (1933) i Der Aufbau der realen Welt (1940). Bio je protivnik redukcionizma i smatrao da filozofija mora iznova da ispita osnovne strukture postojanja. Umro je 1950. godine u Getingenu, ostavivši snažan uticaj na savremenu ontologiju i filozofiju vrednosti.