Taeko Kono (1926–2015) bila je istaknuta spisateljica, esejistkinja i književna kritičarka, čije se delo svrstava među najprovokativnije izraze posleratne japanske književnosti. Rođena u Osaki, Kono je bila bolešljivo dete, a uprkos tome što je završila studije ekonomije, bila je odlučna u nameri da napravi spisateljsku karijeru. Preselivši se u Tokio, aktivno se uključila u tadašnje književne krugove, pišući paralelno sa stalnim zaposlenjem.
Književnu afirmaciju ostvaruje 1960-ih godina, objavljujući kratke priče i eseje koji su brzo privukli pažnju kritike i publike svojom stilskom preciznošću, narativnom distancom i tematskom smelošću. U središtu njenog opusa nalaze se teme seksualnosti, potisnutih nagona, rodnih identiteta i mračnih aspekata svakodnevice. Njeni likovi, najčešće žene, bore se sa unutrašnjim impulsima, opsesijama i devijacijama koje narušavaju spoljašnju fasadu društvene prihvatljivosti.
Kono je dobitnica najznačajnijih japanskih književnih nagrada: „Akutagava“ (1963), „Jomiuri“ (1968), „Tanizaki“ (1980) i „Noma“ (1991), a 2014. godine ovenčana je Ordenom za kulturu (Bunka Kunshō), jednim od najviših kulturnih priznanja u Japanu.
Preminula je 2015, ostavivši iza sebe opus koji se i dalje čita s pažnjom i divljenjem – kao duboko subverzivan i introspektivan pogled na individualnu psihu i njeno mesto unutar krutih društvenih struktura.