Među srpskim književnicima i publicistima koji su doprineli atmosferi svoga vremena, posebno i zapaženo mesto zauzima Milan Jovanović-Stojimirović.
Počeo je da se bavi pisanjem posle Prvog svetskog rata i više od četiri decenije davao je priloge srpskoj književnosti.
Jovanovićeve pesme, pripovetke, članci, ogledi, prikazi, objavljivani su u mnogim časopisima i listovima. Dobar deo toga rada, zajedno sa pokušajima romana, pozorišnih komada i sa fragmentima uspomena, sa zanimljivom korespondencijom, skicama, nacrtima, ostao je neštampan, kao što se može videti u njegovoj zaostavštini u Matici srpskoj.
Urećivao je nekoliko listova ("Smederevski žurnal", "Revi", "Samouprava", "Vardar", "Glas Juga"), u kojima se javljao kroz sve rubrike, trudeći se da ovi listovi budu slika društva i vremena.
Milan Jovanović-Stojimirović rodio se u Smederevu 19. juna godine 1898, od oca Svetozara Jovanovića i matere Jelene Stojimirović. Otac, vredan zanatlija, prilično je mlad umro, pa su brigu o njemu poveli majka i majčin brat, dr Dušan Stojimirović.
Kao i otac, i mati Jovanovićeva poreklom je iz Istočne Srbije. Iz stare je i razgranate porodične zadruge Stojimirovaca, od kojih se i danas u okolini varošice Ram kraj Dunava nalazi oko pedeset domova.
Iz te je zadruge ded našega pisca po materi, Ivan Stojimirović. Izučivši abadžijski posao u Smederevu, taj ded njegov u ovom živom i prometnom gradu na Dunavu otvorio je radnju negde u vreme mađarske bune (1848). Žena mu je donela u miraz između ostaloga i kuću, u kojoj je posle Drugoga svetskoga rata osnovan i otpočeo rad smederevski Narodni muzej.
Ivan Stojimirović počeo je raditi u doba tihog, ali stalnog napredovanja Smedereva. Trgovina stokom išla je u Ugarsku u velikoj meri preko smederevske skele već završetkom osamnaestog veka. U Kneževini Srbiji postajala je sve intenzivnija. Uporedo sa njom razvijala se i trgovina drugom robom, a i zanatska radinost. Sve je to imalo odjeka i u životu porodice Stojimirovića. Otuda prostrana kuća u središtu grada, vinograd i drugi znaci blagostanja.
U toj kući proveo je svoje detinjstvo i prve dane mladosti i Milan Jovanović-Stojimirović.
Kad je Skerlićeva sestra Jelena, kasnije supruga Vladimira Ćorovića, svršila filosofski fakultet, prvo mesto koje je dobila bilo je mesto suplenta francuskog jezika u smederevskoj gimnaziji. Jovanovići i Stojimirovići primili su je svesrdno i ona se ubrzo osetila među njima kao član porodice. Stanujući kod njih, ona je primetila da jedan od dečaka s osobitim zanimanjem posmatra njen prevodilački rad i pročitava njene knjige, "Srpski književni glasnik", izdanja Književne zadruge, Svetislava Cvijanovića i drugo što je dobijala iz Beograda. Baš u to vreme Jelena Skerlićeva prevodila je francuske mislioce Larošfukoa i Šanfora, i blagodareći Jeleni Skerlićevoj u mladom Jovanoviću javljaju se osnove intelektualnog života.
Ali u porodici i pre toga postoji težnja za školovanjem, duhovnim uzdizanjem i širokim vidicima, kao što je to posvedočio već Dušan Stojimirović, svršivši na strani medicinu i poetavši jedan od najomiljenijih beogradskih lekara.
Dr Dušan Stojimirović rano je prihvatio brigu o svojoj sestri i o njena dva sina, od kojih je stariji pisac ove knjige. Blagodarni zbog tog staranja, obojica sestrića, pored očeva prezimena primili su i ujakovo prezime - Stojimirović.
Prvi svetski rat zatekao je dr Dušana Stojimirovića na mestu upravnika beogradske duševne bolnice. Veoma plemenit, on je u zavodu za umobolne pružio utočište mnogim bolnima, progonjenima i nevoljnima. Tako se među njegovim bolesnicima našao i bosanski revolucionar i književnik Petar Kočić. Duševno poremećenog, prijatelji i rodoljubi sklonili su ga od austrijskih tamnica i sudskog gonjenja u zavod kod dr Stojimirovića. Uostalom, i da Kočić nije bio rastrojen, dr Dušan Stojimirović bi ga prihvatio. Najbolji primer njegovog samarićanstva je prihvatanje gđe Emilije Belić, matere Aleksandra Belića; deca joj zbog ratnih prilika behu van zemlje i ona je sve vreme rata provela kod dr Stojimirovića, koji joj je u svom zavodu pružio stan, hranu i sve druge potrebe.
Tada je u krugu bolnice, zajedno sa upravnikom, stanovao i njegov sestrić Milan. Preselio se kod ujaka u Beograd zato što posle jednog nevinog đačkog prestupa nije mogao ostati u smederevskoj gimnaziji. Već pomalo pesnik i pisac, u mladom Milanu Jovanoviću javljao se i dar slikarski, pa se književnička i slikarska mašta izraziše u karikaturama nastavnika. Uhvaćen na času sa čitavom zbirkom slika koje su duhovito prikazivale gestove i karakteristične likove profesora, Jovanović je morao otići iz smederevske gimnazije. Posle Prvog svetskog rata Jovanović je objavio i nekoliko brojeva "Smederevskog žurnala", u kome se predstavio javnosti i kao publicist.
Nastanivši se posle ovih incidenata kod ujakau bolnici, Milan S. Jovanović, onako ponesen za knjigom, ubrzo se prisno sprijateljio sa Petrom Kočićem, provodeći sa njim mnoge časove kad je god ovaj bio lucidan i raspoložen. Ovaj susret ostavio je veliki utisak na dečaka, i šest godina kasnije on ga je tako živo opisao u "Srpskom književnom glasniku" (1922, knj. VII, str. 32) da je taj članak (Petru Kočiću t tetoNat) još i danas jedan od najboljih spisa o Kočiću. S ovim člankom M. S. Jovanović obratio je na sebe pažnju književnog sveta i čitalaca ne samo zbog zanimljive ličnosti Kočićeve nego i zbog skladne obrade i dobrog stila. Za vreme austrijske okupacije M. S. Jovanović nije ništa objavljivao, mada se i dalje sve više predavao književnom radu. Da se u tom smislu razvijao, za to je ponajviše zaslužan profesor Nikola Polovina. Poučavajući ga u gimnazijskim predmetima, Polovina ga je u isto vreme upućivao u našu i svetsku literaturu. I taj uticaj, dakle, bio je takođe blagotvoran, pa nije čudo što se Milan Jovanović javlja već kao pravi književnik, pesmom Đurđevak u jednom od prvih posleratnih časopisa, u "Novom pokretu" (1919) i već pomenutim člankom o Kočiću u "Srpskom književnom glasniku".
Svršivši tromesečni maturantski kurs posle Prvoga svetskoga rata, Jovanović se upisuje na pravni fakultet, koji s uspehom završava, mada je u isto vreme intenzivno zauzet i u javnom životu kao novinar i književnik. Čak je i sam pokrenuo, o svom trošku, avangardni časopis "Revi" (1922). Doduše, uspeo je da objavi samo jedan broj, ali se u tom broju okupljaju mladi pisci, među kojima su i Rade Drainac i Božidar Kovačević, a i sam urednik-izdavač ovde objavljuje jednu lepu pesmu o drevnoj Vinceji, koja je bila u okolini Smedereva. Ali vredi pomenuti da se javlja u istom broju i sa jednom pričom. Ubrzo mu i "Srpski književni glasnik" objavljuje dužu pripovetku Zmije (1923, knj. VIII, str. 481 i 561). Posle toga on će napisati nekoliko stotina mopasanovski kratkih i skladnih pripovedaka. U ovim pričama on prikazuje život u mnogim aspektima; u njima se razvija široka i svestrana freska srbijanskog života, a osobito Smedereva i Beograda u epohi Obrenovića.
U to vreme je M. S. Jovanović i urednik "Samouprave", kojoj je kao direktor stajao na čelu kulturni i dobronamerni književnik Rista Odavić. Veoma obrazovan, prevodilac Puškinovog Evgenija Onjegina i Geteovog Fausta, a i sam pesnik, Odavić je takođe jedan od Jovanovićevih prijatelja koji su ga uvodili u novinarske i književničke krugove.
U "Samoupravi" i u časopisu "Novi život" Jovanović je objavljivao, počev od godine 1921, članke o raznim društvenim pitanjima, prikaze knjiga i pripovetke. Svoj pripovedački rad, pod raznim pseudonimima, ponajviše kao Cerovčanin, on nastavlja i u "Pokretu" Mirka Cvetkova (1923-1924). Sarađuje, sem toga, i u "Vremenu".
Kad je godine 1931. prešao u Skoplje da urećuje list "Vardar", on u ovom listu i u časopisu "Južni pregled" takođe vredno sarađuje, kao što će i pred Drugi svetski rat ponovo otići u Skoplje da uređuje "Glas Juga", list takođe značajan kao svedočanstvo naše prošlosti i kulturnih zbivanja u Makedoniji i na Kosovu.
Veljko Petrović, Miloš Crnjanski, Branislav Nušić, Božidar Kovačević, Branimir Ćosić, Jovan Dučić, Slobodan Jovanović, M. M. Rakić i drugi naši pisci i njihova dela, sadržina su Jovanovićevih članaka u listovima koje je uređivao ili u njima bio glavni saradnik. U ovim prikazima on pokazuje dar zapažanja, široku kulturu i elegantan način izražavanja.
Milan Jovanović-Stojimirović imao je raznovrsno i temeljno humanističko znanje. Kao saradnik i urednik listova, a zatim u više mahova ataše za štampu ili službenik na drugim sličnim poslovima u poslanstvima na strani, on je imao prilike da se druži sa elitom iz ranijih generacija, od koje je imao šta da nauči. Tako je u Švajcarskoj imao sreće da sklopi prisno poznanstvo sa Jovanom Dučićem i Vasom U. Jovanovićem, a u Berlinu sa Živojinom Balugdžićem. Ovo bavljenje u inostranstvu doprinelo je da je M. S. Jovanović tečno govorio francuski i nemački, a znao je i engleski, italijanski, ruski. Veoma načitan i željan znanja, njegovo interesovanje od rane mladosti do poslednjih godina života bilo je tako živo i obimno, pa nije čudo što je još u mladim danima skretao na sebe pažnju i prilozima iz istorije.
Kad je godine 1926. preminuo Nikola Pašić, u nizu priloga po listovima i zbornicima najviše se ističu članci o Pašiću M. S. Jovanovića (Mladost Pašićeva, "Kragujevački okružni glasnik", 1926, br. 35; Pašićevo dično Dostojanstvo, "Zastava", 1926, br. 284; O poreklu Nikole Pašića, "Samouprava", 1936, br. 242), a osobito Spomenica Nikole Pašića, koju je uredio sa Milošem Zečevićem. U ovoj Spomenici, koja je posle Pašićeve smrti objavljena, Jovanovićev udeo je i kao pisca, ne samo urednika, najznačajniji. I povodom desete godišnjice Pašićeve smrti jedan od najjezgrovitijih eseja o ovom našem državniku dao je opet M. S. Jovanović (u "The Anglo-Yugoslav Review", 1937).
I ostali njegovi istorijski članci o drugim temama pokazali su njegov smisao za istoriju i njegovo osećanje prošlosti. Srpska štampa u XIX veku ("Vardar", 1934, br. 173), Riga od Fere kao preteča ideje o balkanskoj solidarnosti ("Vardar", 1934, br. 216) dokaz su toga još iz vremena pre Drugog svetskog rata.
Ovo veliko interesovanje za prošlost javilo se kod Jovanovića još u sasvim mladim danima. Smederevska tvrđava, koju je gledao od detinjstva; porodična predanja o Prvom ustanku, u kome je znatnu ulogu imao vojvoda Milenko Stojković, ujak piščevog deda Ivana Stojimirovića; doba u kome je ovaj Ivan Stojimirović bio za mladih dana pisar kod Tome Vučića-Perišića, zatim učešće dr Dušana Stojimirovića pri kraju vladavine Obrenovića kao poslanika u radu Narodne skupštine - sve je to još više povećavalo njegovu naklonost ka povesničkom posmatranju prošlosti.
Otuda svakako potiču i skupljačke revnosti M. S. Jovanovića. U vinogradu svojih predaka i u starinskoj kući njihovoj usred Smedereva on je godinama sakupljao retke knjige, dobre slike, stare ikone i druge retkosti, donoseći ih sa svih strana sveta. Život i služba zadržavali su ga u Beogradu ili Skoplju, vodili ga u strane prestonice, a on je odasvud, vredno i sa ukusom, dopunjavao svoje umetničke zbirke i biblioteku. Jovanović je, uopšte, bio vredan čovek i takoreći nema oblasti duhovnog života za koju se nije zanimao, pa često u toj oblasti dao i svoj doprinos ili bar skupljao dokumente i starine koji se na nju odnose.
Želeo je da sve te svoje zbirke jednoga dana, pošto ih sredi, popiše i opiše, i kad se nauživa u njima, ostavi narodu. To se i dogodilo, nešto drukčije nego što je on zamišljao i nameravao, ali ipak, posle svih peripetija, Muzej, na kraju krajeva, bio je smešten u njegovoj kući u Smederevu, sa njegovom galerijom slika i zbirkom ikona, a i Matica srpska u Novom Sadu dobila je njegove knjige, rukopise, korespondenciju, u tolikoj meri i vrednosti da se M. S. Jovanović s pravom može nazvati narodnim dobrotvorom. Bez njegovih predmeta Muzej u Smederevu gotovo ne bi mogao postojati, a bez njegovih knjiga, rukopisa, korespondencije Matica srpska bila bi siromašnija.
Poslednjih godina života ovo interesovanje za istoriju i svoje veliko poznavanje srpske, a osobito srbijanske prošlosti devetnaestoga i dvadesetoga veka, M. S. Jovanović posvedočio je u nizu priloga koje je objavljivao u izdanjima ilustrovanoga lista "Duga" pod opštim naslovom SilueŠe starog Beograda.
Novinar, književnik, diplomat, političar (M. S. Jovanović bio je i narodni poslanik), u vezama sa mnogam javnim radnicima, sa "kolenovićima" i starim porodicama Srbije, on je kao retko ko znao intimni život, tokove našega društva i mnoge tajne naše burne istorije. To se već ranije izrazilo donekle u njegovim pripovetkama, ali još više i potpunije na kraju njegovog života u pomenutim Siluetama.
Nekih devet godina, od godine 1957. pa sve do 1965, M. S. Jovanović, iz broja u broj, svakih petnaest dana, davao je po jedan "medaljon" u ciklusu Siluete starog Beograda.
Pred zadivljenim i očaranim čitaocima vaskrsavao je jedan prohujali svet. Sarka Karađorđević, kćer kapetan-Miše Anastasijevića; Stanka, sestra Milovana Glišića; dobrotvorka Mabel Grujić i niz drugih karakternih i originalnih ženskih likova; tu su i Filip Hristić, Giga Geršić, Jovan Ristić, Pašić, "doktor Vladan" [Đorđević] i drugi državnici i političari; pa Brana Petronijević, "Mika Alas" [Mihailo Petrović] i ostali naučnici; takođe i pisci: Matavulj, "Mile Krpa" [Milorad Pavlović] , Nušić i toliki drugi, - ali teško je pobrojati sve staleže, kategorije, tipove čije je predstavnike prikazao u svojim Siluetama M. S. Jovanović.
Pored ovoga prikazivanja ličnosti koje su živele i radile na našem tlu, M. S. Jovanović je poslednjih godina života vredno sarađivao i na prikupljanju podataka za Jugoslovenski enciklopedijski zavod u Zagrebu, gde je njegov rad na bibliografiji bio osobito koristan.
Sem toga, među njegovim poslednjim radovima treba pomenuti i izvrsne prevode sa engleskoga, romane Ja, Klaudije od Roberta Grevza, i Tauer od V. Harisona Ensvorta, objavljene u "Matici srpskoj" (1956, 1955).
Spomenici od kamena ruše se; grobovi se zaravnjuju, a groblja izmeštaju i pretvaraju u šetališta ili njive. Posle pedeset ili sto godina gotovo svaki grob nestaje bez traga. Trajniji su spomenici u dobrim delima i u umnim tvorevinama.
U ovoj knjizi sakupljen je izbor većinom iz poslednjih spisa Milana Jovanovića-Stojimirovića kao uspomena na jednog dobrog, kulturnog i umnog sina ove zemlje.
Čitaoci će uživati u ovoj zialačkoj evokaciji prošlosti, u pronicljivoj analizi ljudskih strasti; u jezgrovitom i jasnom kazivanju; u otmenom izrazu jednog blagorodnog duha kakav je bio Milan Jovanović-Stojimirović od svojih mladih dana pa sve do smrti, koja ga je oslobodila od radosti i patnji života 7. marta godine 1966.
12. I 1970. Božidar Kovačević