Sa Anselmom Kenterberijskim na početku drugog milenijuma počinje plodna sinteza hrišćanstva i antičke racionalističke misli, koja će u znatnoj meri da utiče na razvoj evropskog duha u narednim vekovima.
Čuven po svom „ontološkom dokazu Božjeg postojanja” (Kant), Anselm Kenterberijski je i pisac prve temeljne rasprave o istini na latinskom zapadu. Dva stoleća kasnije pojavljuje se značajno delo Tome Akvinskog: Sporna pitanja o istini (Quaestiones Disputatae de Veritate, 1256–1259). O istini (De Veritate, oko 1085), Anselmova rasprava, bila je jedno od tri njegova dela u vidu dijaloga posvećenih Svetom pismu, od kojih su se druga dva ticala – jedno slobode volje, a drugo problema zla u svetu. Pored dela O istini, ključnog za celokupnu evropsku teološku i filozofsku misao (racionalističku, najpre), u ovoj knjizi objavljujemo još dva, takođe nastala nakon Anselmovog boravka u Kaenu, u filozofskoj školi opata Lafranka, čuvenoj po izučavanju dijalektike: Proslogion i Zašto je Bog postao čovek.
Anselmova misao je prožeta racionalnim oznakama, sve i da se začinje u veri, potvrđujući iznova da nema istine koja bi bila različita za raznolika gledišta. Sve to potvrđuje Ničeovu opasku da hrišćanstvo ima isuviše racionalnih elemenata u sebi, da bi bilo samo čista religija.
Prevod Milan Tasić