If it were not a novel, this would be a “feasibility study” dealing with the ways and means of a self-aware man who wishes or, rather, seeks to protect a woman. The project is, under the given circumstances, doomed to failure not because it is impossible, but because it is unnecessary. The fragile and gentle woman, with her passive (Buddhist) presence and existence, with her rejection in acceptance, would lead this seemingly macho man to self-decomposition. He goes through a stunningly honest self-analysis only to turn himself into a vulnerable human being. So vulnerable, in fact, that he is the one who seeks St. Christopher’s protection.
…Thai also serves as a lesson given to a complacent Westerner, with the intention of curing his haughty ego by succumbing to the East. However, there are no winners in this process, only losers. And even then – he can be healed only temporarily by the “Empire of Emptiness” – the emptiness being essentially a feminine quality.
Vladislav Bajac
***
Knjiga koju određuje njen topos: Tajland. Ljubav i Tajland. Žena, putenost, demistifi kacija glavnog junaka. Analiza Dalekog istoka u odnosu na (Daleki) zapad.
Da nije roman, ovo bi bila „studija o izvodljivosti“ na temu kako bi jedan samosvestan muškarac mogao ili pre – želeo da (hrišcanski) zaštiti jednu ženu. Projekat koji je u datim uslovima osuđen na propast: ne zato što nije ostvariv već zato što nije potreban. Ta naizgled krhka žena samim svojim „pasivnim“ postojanjem, prisustvom, (budističkim) odbijanjem u prihvatanju, doprineće samourušavanju ovog s početka knjige prividno mačo muškarca, koji će se u zapanjujuce poštenoj samoanalizi pretvoriti u jedno ranjivo biće. Toliko ranjivo da ćenjemu biti neophodan Sveti Hristifor, zaštitnik putnika.
Struktura romana građena je i jednostavno i komplikovano. Rezultat je vrlo koristan po knjigu: težina preteže u razumljivost, kao što drugi lik knjige, junakova senka, nadopuna, kontrast ili čak alter ego, idealno nadopunjuje ovog gosta u drugoj kulturi. Tako i Beleške s kraja teksta nadograđuju beletristiku, to jest Lepu umetnost.
Tai je lekcija samoljubivom Zapadnjaku o tome kako da izleči svoj oholi ego podatnošcu Istočnjaka. No, nema tu pobednika. Možda samo poraženog. Ali i tada – „zalečenog“ Carstvom Praznine. A ona je ženskog roda.
Vladislav Bajac